PUTOPISI I IZVJEŠTAJI S IZLETA

Logarska dolina

24.-26. lipnja 2011.

Dosadno predavanje Čvrstoće i klasičnih sto slide-ova sa po 4 i više formula na svakom...

Mutan, gotovo bezličan pogled, a glava naslonjena na ruku pod nekim čudnim kutem. Toliko sam bio zamišljen, a mišići lica opušteni, da sam ličio na buldoga koji žvače osu.

-„Kadi se sada prtiš?“, zapitao je kolega ištrijan, kojeg je moje odsustvo čak trgnulo od praćenja nastave.

-„A što da ti kažem, LOGARSKA DOLINA. Ulazimo autom, zelene livade podno visokih stijena pune mi oči i dušu, dok vjetar rasplinjuje sav nakupljeni emocionalni otrov uglavnoj u ovoj učionici, a stotine različitih životinjica ...“

-„U redu smiri se, prati, ovo ti je važnije trenutno....“.

Uglavnom, nisam mogao dočekati 24. lipnja, da sa punim ruksakom opreme krenem sa društvom prema toj dolini koju sam nakon prvog posjeta 2008. godine opisao kao Raj na Zemlji. Ovaj izlet značio mi je tim više što je bio moj prvi samostalni, tako veliki. Organizirao sam puno lokalnih izleta sa društvom u okolici grada sa najljepšim geografskim zaleđem, ali ovako nešto nisam imao priliku. Organizacija je prošla super, no moram priznati da nisam nimalo vjerovao u plan na papiru. Zna se da visoko gorje ne poznaje granice, a niti previše ne mari za planinare koji se žele domoći vrha. Ono je visoko, zelo zahtevnog karaktera i nema milosti. Najviše sam se bojao loše prognoziranog vremena, na što, jednostavno, nisam mogao utjecati. Prognoza je za cijeli vikend bila loša, no kako se datum polaska primicao, tako se prognoza mijenjala, te je ostala kiša samo u petak. Takav meteorološki podatak smo svi super prihvatili, tim više što smo morali, te natrpali aute opremom i krenuli prema Delti gdje smo se okupili. Neki su već ranije krenuli putem vinskim mušica u dolinu, a neki odlučili krenuti tek popodne. Nas 3, 4 auta se skupilo na Delti i nakon ćakule, napokon krenuli prema Edenskom vrtu u kojem ćemo provesti prekrasna 3 dana života.

Prije samog polaska, sa hrpom papira i podsjetnika pocrtanih žutim, kričavim markerom, raspitao sam se da li svi imaju putovnicu ili osobnu iskaznicu, iskaznicu HPS-a sa ovjerenom markicom za tekuću godinu, opremu (kaciga, pojas, Y), te jaknu. Nakon potvrdnih dogovora- krećemo!!!

Vožnja je prošla sasvim ok, u društvu mojih uštipaka od slanutka i stolisnika, što mi je tada bio hit. Stalno sam ih jeo, a ove sam se godine barem duplo više prebacio na samoniklo bilje u odnos na lani. Kad već imam izbor i mogućnost...

Nakon nekih 4 sata vožnje, stižemo do prometnog znaka Logarska dolina, koji nas usmjerava među prve prepoznatljive detalje ovog Božjeg dvorišta. Prevjesna stijena zaista je imponzantna ispod koje prođete autom, a netom kasnije divite se stijeni Igli kako se kao koplje uzdiže u nebesa! Jedino mi smeta ona zastava na vrhu, jer smatram da se ništa prirodno jednostavno ne može osvojiti. Nakon naše smrti, ona ostaje jednako flegmatična, predana atmosferlijama i pogledima budućih generacija. Samo se zamislimo koliko je osvajača izginulo i nakani da sruše određene vrhove...? Pa....jesu li oni doista osvajači, ili prvi privilegirani ljudi koji su stali na vrh planine? Kada stanemo na njen vrh, treba se istinski zahvaliti, iako je to tek pola puta. Silaz je uvijek opasniji i teži. Nakon „osvajanja“ Matterhorna, trojica penjača su izginula na silazu. Da li bi radije bili privilegirani mali nebitni planinari ili osvajači, čije će se ime spominjati i za sto godina?

Krivudava cesta, sva vlažna, obgrljena strmom i gustom šumom sa strane, u trenu je nestala i pred nama se otvorila...Logarska dolina. Zaustavili smo aute, te izjurili van pošto poto. Ja sam sav uzrujan samo navukao gojzerice na neke turbo techno šarene stopalice, te preko svih stvari ispao iz auta.

Euforiju je moguće, ali vrlo teško opisati rječima. Da mi se da, mogao bih istipkati 5 stranica samo o prvih par minuta van auta. Planinarski su se orgazmi nizali jedan za drugim, a neki su ih doživljavali višestruko, kao naravno ja. „Oj.......Ojstrica!!!!!!! ma gle tamo, ja nemogu- Planjava!!!! Mrzla....ne ovo je previše za mene, RINKAAAA!!!!!!“

Moram napomenuti da se fetishi i stvari koje nas dovode do planinarskih orgazama (pričamo o planinarenju, ne) s vremenom mijenjaju. U početku su to bili pečati, a svaki pečat, orgazam. Po tome me zapamtila Šumarka koju većina vjerojatno dobro poznaje po blogu kojeg je pisala. Imao sam čast upoznati je na Slo Snežniku, sasvim slučajno! Zapamtila me po mojim planinarskim orgazmima ......

Oči su se caklile, kao da reflektiraju škrinju punu zlata. Pa, za nas nematerijaliste, koji se više posvećuju radu na sebi nego gomilanju novca kojeg će možda pojesti inflacija, zlatnici jesu one stvari koje ostaju sjati zauvijek u nama.

Potrpali smo se nazad u zagušljive i već na pola istaljene aute, te pomaknuli 50-ak metara dalje (????) do ogromne lipe koja karakterizira ovu dolinu. Obgrlili smo je, kora je bila vlažna od kiše, a stotine sitnih mahovina na njenoj površini, zelene i prepune ponosa i zadovoljstva, ponosno su se izdizale i lovile zrake svjetlosti. Nakon višeminutnog poziranja, iskreni osmijeh je splasnuo jer su kamere već dosadile, ostala su samo ukočena lica u obliku nekog kiselog smijeha.

Autima smo se odvezli do kraja Logarske doline, do „Doma planincev“, gdje smo parkirali i konstatirali da nam jednostavno nije jasno što smo sve to potrpali u ruksake kad se nedaju niti dići na leđa a kamoli nositi. Nakon uvjeravanja da smo ukočeni od vožnje, i obmanjeni prvim pogledima, krećemo zaista laganim korakom u početku prema slapu Rinka, koji je visok 90-ak metara (vjerojatno od samog izvora na stazi gore), i koji je navodno najteži slap za penjanje kad zaledi. U početku široka staza bila je puna daždevnjaka, na koje smo ukazivali jedan drugome.

Nakon 10-ak minuta hoda, već smo isparavali jer je zrak bio težak. Izlazak iz šume omogućio nam je pogled na taj, doista visoki i uski slap. Približili smo se, skinuli teret, te prošetali. Jedna staza nalijevo vodi tik do ispod slapa. Fascinantni su mi minerali koji su se sedimentirali tijekom godina u visinu preko 15 metara. Desna pak staza vodi na improvizirane stepenice prema Orlovom gnijezdu, malom odmorištu i suvenirnici napravljenoj u čistoj stijeni. Nije radila, vjerojatno jer je bio petak, a i loše vrijeme. Kao ni naplatna kućica na ulasku u dolinu. Nakon kraće pauze, tovarimo se stvarima i krećemo dalje prema domu na Okrešlju.

Staza prema domu cik-cak je oblika jer se u kratko vremena savladava dosta visine. U početku je strma, puna korjenja stabala, no kasnije nakon izvora Savinje, nešto pogodnija i polegnutija. Mislim da je doista suvišno reći da smo se na izvoru zaustavili, izliki riječku kloriranu vodu, te ulili čistu izvorsku, punu kamenca.

Oblaci iznad naših glava tvorili su jasno vidljivu granicu lebdenja, dakako, ne iz ove perspektive, već na stijenju koje je okruživalo čitavu dolinu, pa tako i nas. Kao da su bili na oprezu, ne želeći se previše približiti humanoidnim bićima. Što je sigurno, sigurno je...

Nakon nešto više od sat vremena, prolazimo kraj spomen ploče „Tu je stala prva koča na Okrešlju 1800 i neke godine“, koja bješe pometena lavinom sa Mrzle gore. Volio bih da sam to čudo vidio, iz helikoptera naravno.

Vrlo uskoro dolazimo do Frischaufovog doma na Okrešlju, koje je zapravo ime za cijeli taj prostor oko doma. Dom je super uređen, nudi bogat asortiman klope, pića i smijeha. Smjestili smo se, rasporedili stvari u skupna ležišća, te se spustili u dnevni kako bi se nastavili družiti. Nakon večere, piva, sokova i vode (ja bih sve bio dao za šalicu kozjeg sa medom od smreke), vadimo potrebnu opremu i krećemo ponavljati naučene uzlove. Htio sam ubaciti dva nova, jer već je vrijeme, no, nisu se dali. Ponavljali smo izradu sidrišta na jednu točku, dvije, sidrište sa bajlama ili cepinima, osmicu, upletenu osmicu, vrzni, poluvrzni, bulin, šesticu, prusik, kaubojski itd... Uslijedilo je vrijeme i pokupili smo stvari, sa nakanom da ranije zaspemo.

Kako to već biva, u skupnom je uvijek veselo. Pogotovo ako je samo jedno društvo, spavanju nema ni traga. Smijeh, isparavanje vopi, i vodičev pokušaj smirivanja jer bi neki i spavali. Glavna tema večeri bile su stjenice i stidne uši. Priznajem da sam sanjao kako mi ogoman štakor izlazi iz kreveta i hoda po licu (inače sam poznat po malo sick snovima).

Uslijedilo je jutro kakvo je ovo društvo i zaslužilo. Ja sam oko 4:50 već bio budan jer su mi radili živci. Ipak 19 ljudi, prvi put alpe u ulozi vodiča, ....Digao sam se, obavio higijenske potrebe i izjurio van u jakni. Prve zrake Sunca dizale su se i obasjavale SI stranu Planjave, zapalile su ariš oko doma. Energija u okolici doma bila je neopisiva. U tom trenutku teoretski totalno nebitna, zadovoljavala me je činjenica da sam tamo i da je mogu samo osjetiti. Sjeo sam, zatvorio oči, isforsirao uspravna leđa, iako mi takav položaj ne odgovara, i duuuboko udahnuo. Zadržao alpski zrak u plućima, te ga lagano ispustio u prostranstvo ispred sebe. Iskrena zahvala Bogu i svim ljudima zbog kojih sam sada ovdje. Vodička uloga me je trgnula iz zena, te sam polusklopljenih očiju odbauljao prema ostatku društva.

Nakon izuzetno dobrog doručka, višak stvari ostavljamo u sobi, a one najbitnije stavljamo u ruksak i okupljamo se ispred doma. Nakon još jedne provjere da li su jakne i oprema u ruksaku, laganim jutarnjim korakom krećemo prema Turskom žlebu, jer po planu, danas penjemo Tursku goru. Izlazimo na pravu alpsku livadu okruženu, gledano kao da dižemo glavu, prvo pojasom visokogorske šume (ariš, bukva, smreka), zatim klekovine, i na kraju čistim stijenjem. Sunce se jednoliko već dizalo, a da je bilo pretoplo, i nije.

U obliku poveće gusjenice, nadam se nekog lijepog leptira ili ose, krećemo se, a u jednom trenutku odlučujem skrenuti sa markirane staze. Kao vodič ovog izleta, cilj mi je približiti ljudima koji nisu hodali alpama, sve mogućnosti i varijante, te improvizacije kao zlatno pravilo visokogorstva, alpinizma ili kako god to već želite nazvati. Pravila postoje, ali dozvoljeno je i dopisati pokoje... Staza je nastavljala ravno prema Savinjskom sedlu, te se polukružno vraćala podno žlijeba. Mi smo samo skratili taj polukrug, i naravno težom stazom došli do pred Turski žlijeb. S obzirom da se gusjenica otegnula, doslovno kao nakon smrti kukca kada dimenzije nisu mjerodavne, utaborili smo se na jednom kamenu podalje stijenja radi mogućih odrona i čekali ostatak društva. Korak za korakom, polako smo se okupili i počeli oblačiti potrebnu opremu. Upalio sam sa frendom radio stanicu jer je izrazio želju da bude zadnji, što je meni itekako značilo. Raspodjelio sam ljude sa iskustvom ako netko zapne, i polako krenuo u žlijeb, koji je bio pun snijega. Imali smo 2 bajle, pa to nebi predstavljao veći problem. Imali smo i 2 vodička užeta po 30m, trake, sponke, tako da smo mogli napraviti sve što nam srce poželi. No nije bilo potrebno, na moju žalost, jer bi to bila dobra prezentacija što se sve i kako od opreme može napraviti, sa jednim jedinim cilje- sigurnošću!

Pregazivši doslovno par metara snijega, i to mokrog, pogodnog za oblikovanje nožišta, ulazimo u ferratu.

Staza kroz Turski žleb, rekao bih, uopće nije teška. Na svim upitnim mjestima prisutno je osiguranje u obliku sajle ili klina. Napredovali smo dobro i sigurno, mjestimično hodajući po metalnim nožištima paralelno uz snijeg.

Povremeno bi se kroz žlijeb zaputio vjetar koji je ledio kosti u tijelu, usprkos svim windstop čudima koja smo imali po sebi. Valjda je koža dovoljno porozna...

Dignuvši se iznad ferrate, došli smo do sipara gdje sam malo poforsirao tempo, jer su ljudi, zbog neiskustva i straha, sasvim opravdano, gledali samo na sebe, te nogama pokretali male odrone, no sasvim dovoljne da nekoga udare i disbalansiraju. Izlaz iz Turskog predivan je, a dolazak na sedlo pravo iznenađenje. Prostrana kamena dolina sa krpama snijega, sunčala se u oazi mira ovog kamniško-savinjskog predjela. Desno, pogled se pružao sve do Grintovca, Skute, Rinki, a lijevo, mogli smo vidjeti Tursku goru, naš cilj, te neke ljude kako stoje na vrhu. Baš se pitam, vjeruju li da su osvojili vrh...?

Čekali smo drugi dio ekipe, no kad je počelo puhati, krenuli smo put Turske gore.

Karakteristična alpska, krivudava stazica, vodila nas je 20-ak minuta blagim usponom prema vrhu. Prekrasno bilje koje izviruje tek iz pukotima okrutnog kamena, zbilja je fascinantno i plijeni pažnju upravo planinara koji ne osvajaju vrhove. Kojima je cilj osjetiti planinu, osjetiti uspon, stopiti se sa ekološkim sustavom u kojem se nalaze, kao i družiti se i proširiti pozitivnu „vibru“. Sjećam se svoje, jedne od najboljih, meditacije u vrtu nakon posla. Bilo je to u vrijeme kada sam završio Rhoadsovu knjigu „Šapat prirode“ koja me se dojmila. Sjeo sam umoran i dezorjentiran u vremenu, u pregršt sijena, opustio se i jedostavno ..nestao. Poželio sam stopiti se sa pticom. Zašto, ni danas ne znam. Nakon konstatacije da si umišljam, opustio sam misli i nastavio meditirati. Oko mene počela je oblijetati velika crna sjena, kružnom putanjom. Otvodio sam oči i ugledao ogromna raširena krila. Sletila je na stablo uz rub vrta, bila je to carica mudrosti, a neki bi rekli i smrti, sova. Uzbuđen, nastavio sam meditirati, sve dok se scena nije ponovo odigrala. Još jedna!!! Letila je oko mene i sletila na obrađenu zemlju oko 3m dalje od mene. Usmjerila je svoj kristalno bistri pogled prema meni i gledala me je ravno u oči. I ja nju. Elegantnim zamahom krila, nestala je u dubinu već skoro noći.

Do vrha su svi koji su i krenuli uspješno došli. Nakon čestitanja svakome pojedinačno, sjeli smo i pojeli pokoji komad hrane. Irenina breskva mi je tada značila više nego da mi je netko ispustio kovčeg novca. A u ostalom, tko bi ga vukao dolje...

Zamolili smo slovenca da nas skupno fotografira, a nakon što je kavka odnijela komad čokolade, što joj nikad oprostiti neću pa da je kakva na kvadrat, zaputili smo se kružnom stazom prema Kamniškom sedlu, po Kotlići. Strma kršljiva staza munjevito nas je spuštala sve niže i niže, dok nismo došli u level sedla. Pa još niže i niže... koljena su lagano počela plesati svoj razuzdani ples, a mjesta zaštapove na ovakvim stazama ima samo u ili na ruksaku. Staza je tu i tamo osigurana klinom ili sajlom, no česta su mjesta gdje bi osiguranje dobro došli, ali manjka. Slovence treba uzimati sa rezervom, što je njima lahko, nama je zahtevno, što je njima sat to vrha, nama se sat i pol. Svaka čast svima, ali mi nismo alpska zemlja. Za one koji još uvijek vjeruju u geografske virtualne granice i za one koji bi život položili za nj.

Došli smo do okna, rupe u stijenu kroz koju prolazi sajla. Priznajem da sam puno razmišljao o etici i bjelačkom stavu prema svemu što nas okružuje, pa čak i pema nama samima. Fetishisti smo, želimo da nam je ama baš sve podložno. Mora, teritorij, ljudi, stijenje. Krenimo od sebe, da li je etično i moralno izbušiti sajle da bi se na vrh popela ogromna količina ljudi, a nakon što par rockera (razuzdanaca) izgine, vrh proglasiti čak opasnim? Da li je u redu uništiti stijenje samo da bi čovjek mogao uživati? Da li su ljudi sa iskustvom na ferrati uopće puni iskustva? Osobno, iako koristim ferrate, smatram da bi takvi vrhovi trebali biti dostupni samo odabranima... a takav me stav jednoga dana možda i napuni iskonskim iskustvom i znanjem....

Gibajući se dalje i dobro napredovajući, dolazimo na križanje za Kamniško sedlo i vrh Branu. Nakon pokušaja nekolicine da se uspnemo, ideju odbacujemo jer bi to bilo forsiranje. Ovako imamo priliku za još jednom posjetiti alpe i možda još pokoji zelo zahtevni vrh...

Kamniško sedlo smješteno je između Planjave i Brane, a sedlo označava oblik u planini. Doslovno kao sedlo, udubina među 2 brda. Tu smo se zadržali sat i nešto, zauzeli drvene klupe ispred doma, podno gotovo surove stijene Planjave. Nakon klope, piva, palačinka i čokolade od 2.5e, krećemo dalje prema našoj bazi, Okrešlju. Umor se već naznačavao na kretnjama ljudi koliko ih god oni vješto krili. Ubrzo dolazimo u dom gdje jako dobro jedemo, te donosimo jednu odluku koja me se dojmila, skupiti novac za izgubljenu kacigu našeg novog člana. Nakon teškog prihvaćanja, i to apsolviramo, osedlavamo se još težim ruksacima, pozdravljamo sa iznimno ugodnim domarima, te krećemo stazom kojom smo se uspeli do auta. Tu sam se vratio u 2008. - 2009. godinu kada sam imao iracionalnih problema sa koljenom. Očigledno je 10 sati moj maximum, jer je nakon te satnice počelo vrištati i na spustu sa Učke prema moru. Mrzovoljan, kretao sam se dalje pun nade da je to tek puki umor.
I bio je...

Potrpali smo se u aute, te laganom vožnjom krenuli prema parkingu kraj staze koja vodi u Koču pri klemenčoj jami, osobno mi najljepšem domu.

Uspon je bio gotovo spektakularan. Čuo sam tišinu! Svi su se bezživotno vukli prema gore, pa smo radili malo češće pauze. Nakon sat i petnaestak minuta izlazimo na dno livade na kojoj se nalazi dom. Za mene nekako sveto mjeso, uz Velu luku na Krku. Od svih planina, mjesta koja sam prošao, ova 2 mi imaju nešto posebno. Bacivši ruksak negdje marginalno, pozdravio sam se sa domarima koji su me se čak sjetili. „Ti si onaj koji je bježao iz Sarajeva...?“, upitao je domar Franc... naručih ono po što sam i došao- borovac, rakiju od bora. Nešto što svakako preporučam i što mi se već par tjedana toča na balkonu.

Pojeli smo i fešta poče. Zadovoljna lica članova ispunjavala su mi dušu više nego da sam sam proveo ovdje 10 dana. Okice su se svjettlucale, ne od rakije ili la vinčeka, već od iskonskog veselja i izvornosti. Bila je doista čast družiti se sa ovim ljudima...

U neko doba večeri ustao sam sa nekim papirima u ruci, te zamolio za malo pažnje. Iako je tek jedan dan bio za nama, htio sam iskoristiti ovo mirno, bez obavezno vrijeme da u miru kažem što imam i podijelim anonimnu anketu za koju sam se dobro pripremio, te vukao 30-ak papirića još iz Rijeke, sa raznim elektro i integralnim računima na naličju. Papir maksimalno iskorištavam. Zamolih članove da anonimno napišu sva mišljenja o ovom izletu, što je meni značilo mnogo da znam što da ubuduće popravim ili dodam, jer sam Visokogorski shvatio ozbiljno. Kritike sam pogotovo širokogrudno prihvaćao i molio.

Nešto kasnije, pokupio sam papiriće, sjeo u zabačeni kutak doma i pročitao. Ovom prilikom zahvaljujem svima još jednom što su bili dio izleta, dio društva i dio tako prekrasne atmosfere. Obećavam da ću svoj autoritet popravit i još bolje opravdat nadimak „Hićo“.

Sedam je sati Gospodnjega dana. Među prvima već sjedim ispred doma na vlažnoj klupici i ne razmišljam o ničemu. Samo jesam. Dišem, slušam, postojim. Članovi se polako bude i zauzimaju svoje pozicije. Oni prvi, ugrabili su pogled na sjevernu stranu Ojstrice. Tko rano rani..... gleda sjevernu stijenu. U osam sati krećemo put Krofičke, vrha kojeg sam prošli put jednostavno preskočio. Do vrha nas dijeli 2,5 sati, bar tako kažu markacije. Isprva kroz šumu, umorni, penjemo se prema velikom arišu kojeg su određeni i dotaknuli. Prošli put smo tu meditirali i grlili ga....

Hodamo dalje ali sa sve češćim pauzicama. Staza je monotona, serpentinalna i strma. Nakon izlaza iz pojasa šume, dolazimo u predio klekovine koji pruža pogled na alpe. Mrzla gora izgleda nemoguće, Turska dakako najmanja....

Na sedlu se dogovaramo oko načina kretanja, jer je staza baš kršljiva i često neosigurana. No, to je sastavni dio visokogorstva. Rizik i bistra glava. Penjemo se 15-ak ili više minuta do vrha koji je meni osobno pružio najljepši alpski pogled kojeg sam doživio. Raduha, Ojstrica, Mala Ojsrica, Planjava, prijevoj Škarje preko kojeg smo bježali usred tuče sa Ojstrice, Planjava, Brana, Skuta in Rinke, Turska gora, Mrzla.....poniže dolina Logarska itd...

Okupljamo se na vrhu i zapitkujemo što bi rekla ova tuna iz konzerve da joj je netko za života rekao gdje će je donijeti...i pojesti.

S obzirom na umor i neugodan vjetar, istom se stazom spuštamo prema domu. Vodio je Darko, drugi i formalni vodič izleta jer sam ja ostao iza brati neko, tako alpsko bilje.

U domu smo se opet grupirali i završnim rječima okončavam izlet kojeg sam željno isčekivao. Još jednom iskrene zahvale svima i svatko je krenuo svojim putem bauljati nazad u dolinu ekonomske krize, globalne nestabilnosti, gladi i nadanja... Imagine!!!

Boris Pavelić

Op. web redakcije: Tekst nije lektoriran

"Žene u planinu"
05. ožujka 2011.
Križišće - Zebar- vidikovac "Mahavice" - Tribalj

Naše planinarsko društvo, koje ove godine slavi pola stoljeća svog postojanja, organiziralo je 28. tradicionalni godišnji izlet povodom Dana žena „Žene u planinu“.  Iako naziv upućuje kao da je to izlet samo za „ljepši spol“, ipak se i drugi mogu pridružiti. Uz jedan bus iz Rijeke s članovima PD „Kamenjak“ i PD „Učka“ iz Zagreba je došao bus sa članovima HPD „Željezničar“ i HPD „'MIV' Varaždin“. Još su tu bili i članovi PD „Strilež“ iz Crikvenice i nekoliko članova PD „Kočevje“ iz Slovenije. Također je izlet bio organiziran i za malu planinarsku školu PD „Kamenjak“ te je izlet pohodilo i petoro učenika O.Š. Hreljin vođeno učiteljicom Danijelom Stojanović. Vodiči ovog izleta su bili Žarko Fištrek kao glavni te Damir Jelić i Zlatan Radić.

Nakon okupljanja na igralištu O.Š. Križišće u 9.00 sati i pozdravnog govora našeg predsjednika društva Igora Korlevića krenulo se bijelom cestom koja vodi prema Plasu, ali smo nakon otprilike 30 minuta skrenuli stepenicama prema lovačkoj kućici lovačkog društva „Srndać“. Tamo smo se okrijepili uz čaj i kroštule koji su priredili članovi našeg društva. Predsjednik je objavio novi dnevnik „Pola stoljeća PD Kamenjak“ te uručio po primjerak autorima dotičnog. Dnevnik se može nabaviti u našem društvu po cijeni od 40 kn.

Nakon okrijepe i polusatnog odmora krenuli smo po cesti (nažalost nema drugog puta) prema vidikovcu „Mahavica“  - koji je dobio ime po istoimenom obližnjem vrhu, jednom od vidikovaca „Oči Vinodola“. Neto prije vidikovca je odvojka na lijevo za vrh Zebra. Podijelili smo se u dvije grupe. Jedni su išli na vrh Zebar (879 m) do kojeg treba oko 15-20 minuta do vrha, a drugi dalje cestom do vidikovca. Na kraju smo se svi našli na vidikovcu s kojega puca pogled prema Vinodolskoj dolini. S vidikovca se vidi Drivenik (Gradina i crkva Sv. Dujma), driveničko polje, Tribaljsko jezero i HE, te Tribalj i Kvarnerski zaljev.

Nakon razgleda smo krenuli dalje, opet cestom, prema uzletištu za paraglidere (tamo se trebao spustiti jedan naš član, ali zbog bure to nije bilo moguće). Nakon sat vremena smo skrenuli prema markiranoj stazi nizbrdo, do Malih Bašunja, dok se daleko dolje iz Triblja čulo lupanje bubnjeva tribaljskih krabunosa – lokalnih maškara, koji su obilazili posljednje kuće. Dalje smo nastavili cestom kroz Pećca prema Triblju. Od Mahavica do Triblja nam je bilo potrebno oko 2 sata hoda.

U Triblju nas je dočekala predsjednica TZ Općine Vinodolske Iris Bruketa te nam uručila planinarske karte i ostale prospekte uz degustaciju tribaljske rakije od, također tribaljske, lavande i suhe smokve.

Puni dojmova smo autobusima i osobnim vozilima krenuli preko Grižana i Bribira, prema Pavlomiru i konobi „Studec“. Usput smo mogli vidjeli izradu alegorijskih kola u Grižanama i Bribiru koja su se pripremala za Međunarodni riječki karneval drugoga dana. U Pavlomiru je bio organiziran ručak i podjela prvih pečata u novi planinarski dnevnik.

U Rijeku smo se vratili oko 19.30.

Damir Jelić

Grossglockner (3798 m), Austrija
25 - 27. lipnja 2010.

Cijeli se događaj dogodio upravo onako kako treba - brzo i jednostavno. U roku par dana stajali smo podno najvišeg vrha Austrije, Grossglocknera, 3798m. Dogovor je pao na jednom od vrhova Samarskih stijena, u sklopu redovnog izleta PD Kamenjak iz Rijeke.  Okupilo nas se sedam, sa svih strana, ali svi sa jednim ciljem. Više volim reći željom. Zapičili smo sa 2 auta i hrpom opreme. Vozili se nekih 6 sati do mjesta Kals, mjesta koje me očaralo i koje me rastuži jer je čisti dokaz da se jako lijepo može živjeti. Harmonično, srodno, elegantno i u skladu sa prirodom. Ukratko, na prvi pogled savršeno. Uređene kućice (ne sa rozim fasadama na kamene blokove kao moje selo), ceste, staze i livade koje se pružaju sve do rubova šuma. Pokoja domaća životinja, a na svakoj kući cvijeće.
Cesta vodi dalje do Nacionalnog parka Hohe tauern, a ulaz se plaća, ako se ne varam 9 € po vozilu. Vijugavom planinskom cestom dolazimo do parkinga i polazne točke za Gross, sa prvom planinarskom kućom Locknerhaus na 1920 m.n.v.  Vadeći stvari, vidio sam da sam ponio polomljen mijeh sa vodom i da se sisaljka naravno izlila u desnu gojzericu. Izlivši litru i pol vode iz cipele, pomahnitalo sam trčao okolo tražeći bilo kakav...fen. I našao ga, u wc-u hotela. «Posušio» cipelu, natovarili stvari na leđa, ručnike na vrat, te laganim korakom polako napuštali dolinu. Ambijent je suvišno opisivati rječima, jer držim da se osjećaj u predjelu prsa teško može opisati. Blago onima koji su ga osjetili na bilo koji način.

Hodajući do drugog planinarskog doma, srećemo pantelije (moj izraz za stare ljude, iz filma Maratonci trče počasni krug, a Pantelija je bio starac koji je «nadživeo vek i po»). Uglavnom, ljudi puni duha, osmijeha i zadovoljstva. Dosta porodica sa malom djecom ili stariji ljudi šetaju dolinom do prvog ili drugog planinarskog doma. Ručaju, uživaju na zraku i spuste se nazad. Staza koja presjeca makadamski put, dovodi nas do drugog planinarskog doma, Lucknerhutte na 2241 m.n.v. Krajolik je savršen, a dom sagrađen na super vidikovcu prema dolini iz koje smo krenuli. Tu klopamo, sunčamo se, kupujemo suvenire, ja Milku naravno i krećemo dalje utabanom stazom. Lagano se naziru tragovi snijega, a svi jedva čekaju ući u zimsku opremu da zaborave na ljeto koje upravo peče Rijeku sa 38-40 stupnjeva. Laganim korakom napredujemo i prelazimo fleke snijega koje se nisu istopile. Dar ga je dotaknuti usred ljeta.

Dolazimo i do treće planinarske točke, Studlhutte na 2801 m visine. Svi smo se odmah složili da to nije planinarski dom, već hotel. Dom izgleda limenke, uređen je savršeno. Unutra sve novo, čisto, u planinarskom duhu, ali smo ipak odlučili sjesti vani i uživati u suncu i laganom vjetru u kojem se osjećaju prve zrake svježine i hladnoće. Svi smo bili nekako tihi i usredotočeni na snijeg, bjelinu i plavo nebo, igru sjenki na okolnim vrhovima, te izrezbarenom drvenom kipu sa strane doma. Napokon se «budimo», dižemo i oblačimo zimsku opremu. Smiješak ne jenjava. Iza doma pratimo desnu markaciju (koje su na štapovima u obliku žutih strelica sa natpisima) za Via normale smjer. Leda i snijega ima sve više, a savršenstvo je savršenije.

Dolazimo i na ledenjak ispod vrha, a iznad doma. Pogled ispred puca na vrh Austrije, a iza leđa vas odvodi u doline oko vrha, sve do Dolomita i ostalih alpskih vrhova. Pod nogama bijeli snijeg, tu i tamo pokoja stijena viri, nebo plavo i dobro raspoloženi ljudi koji nas okružuju. Poželimo penjati barem svaki dan. Laganim, ali težim, korakom napredujemo do grebena koji vodi u treći dom. Napokon došavši do stijena i grebena, skidamo dereze i nastavljamo uživati. Bilo je i ostalih ljudi, neki su se vraćali, a neki penjali. Sam greben je lagan, ne treba se ni osiguravati, mada je dobro zbog gužve i turista u planini. Napokon, nakon nekih 6 sati dolazimo do trećeg i zadnjeg doma Johann-hutte na 3454 m visine. Vrh sakriven u oblaku ulijeva skepsu u sve nas. Ulazimo u dom, stvari ostavljamo u sobi namijenjenoj za tu svrhu, te okupiramo jednu klupu uz peć. Naručio sam kompot i 2 kriške ananasa sa recesijskom žličicom marmelade, platio 2,5 €. Tada bi platio i 5 €.  Nakon rezerviranja sobe i smještaja, vraćamo se u dom i divimo se slikama grebena koji nas sutra čeka.

Žešća anegdota desila se u wc-u doma. Uđem i ostanem zapanjen kako je uredno, čisto i sve obučeno u drvo. Mali tajmer za svijetlo, jer energija se štedi. Školjka je bila poklopljena, a otvorivši poklopac, kao da sam otvorio vrata pakla. Rupa u zemlji, kroz koju je puhalo. Daljni prizor zadržat ću za sebe, ali ću napomenuti da je visokogorstvo ipak «težak» posao.
Legli smo u neko pristojno vrijeme i teško zaspali zbog visine. Nismo imali (barem ja) nikakav visinski trening prije. A i nakon Triglava 2864 m, već sam i sad u domu srušio vlastiti rekord. Molio sam marginalno mjesto jer jako nemirno spavam i htio sam uznemiravati bolje jednu osobu nego dvije oko mene.
Osvanuo je i dan penjanja vrha. Nekakva nervoza prije kretanja, jer ne znam što nas čeka. Nitko od nas nije penjao Gross prije. Dignuvši se, doduše naglo kao konj, skoro sam se onesvjestio. Visina u kombinaciji sa mojim niskim tlakom i nije nešto. Druge probleme osim ovog disbalansa nisam imao. Prvi sam se dignuo i pri ulasku u boravak, vidio siluetu kako trpa snijeg u kante, ulazi u kuhinju te ga stavlja u veliku bačvu da se topi. Dušu bih griješio da tvrdim da tu vodu prodaju 0,5 l za 4,5 €, jer sam kasnije vidio i kanistere s vodom na teretnoj žičari. Ali opet, ne bi me iznenadilo. Stoga savjetujem jednu limenu laganu padelicu i kuhalo, jer voda je preskupa.  Obučeni, sišli u boravak, okupili se i počeli ispitivati ljude o situaciji koji su ulazili u dom. Neki su tek stizali iz doline, a neki se vraćali sa grebena jer su zapusi vjetra bili strašni. Mnogi su odustali, a mi odlučili čekati jer smo imali dan rezerve, ili viška, kako god. Za uspon smo se odlučili oko 11 ujutro, vidjevši da i Zadarski GSS kreće. Puni opreme, u navezima, napuštamo dom i krećemo se kroz maglu koja ne dozvoljava vidik dalje od nosa. Dolazimo do prvog uspona, oko 45 stupnjeva nagiba, kroz snijeg pršić. Savršeno, savršeno i savršeno. Krećemo se u navezu, mjesto za osiguranje niti ne postoji. I dolazimo do prvog sidrišta. Sreći kraja nema pri pomisli na stanje u gradu i autobusima javnog prijevoza, u kojima se redovno osjećam kao u spotu Thriller.

Penjući dalje, dolazimo do prvog osiguranja u obliku zabodene metalne šipke u stijenu. Visine šipki ne mogu reći jer je bilo dosta snijega. Poneka je virila 30 cm, a neka pola metra van snijega. Također su raznih izvedbi, od običnih ravnih, do onih sa ušicom na vrhu u koju se može ukopčati sponka i osigurati izlijetanje užeta uslijeg gužve i dinamičnosti na osiguranjima. Kolega i ja smo se odlučili na osiguranja sa trakama i sponkama, iz praktičnog razloga što ne ovisimo o ostalim navezima koji se ukopčaju iznad nas. Ovako samo skinemo traku i sponke i idemo dalje, bez da ikoga skidamo sa osiguranja da bi se mi iskopali. Mrvicu više vremena treba, ali ionako je bila gužva te se brže nije moglo. Također jako treba paziti pri mimoilaženju da se hoda ispod šipki, jer ako ima dosta snijega nemoguće je vidjeti kolika je streha snijega. Odlično napredujemo, neki odustaju, neki se vraćaju, a svakako moram pohvaliti neke Čehe koji su se sa ruksacima 60+ litara vrtili nasred grebena i udarali bilo koga tko bi prolazio. U ovakvim se situacijama prepoznaje pravi planinar i čovjek. Uživajući u oblaku, koji bi se tek povremeno udostojio dignuti i dopustiti nam pogled na najveći istočno-alpski ledenjak Pasterz, lagano penjemo, zezamo se i nadglašavamo sa turistima.

Napokon dolazimo do najzanimljivijeg dijela, sedla prije Grossglocknera (postoji naziv, ali ne pamtim). To je uski dio i treba naročito paziti na druge ljude oko sebe. Lako vas odgurnu, a stojite na stijeni širokoj oko pola metra, osigurani derezama i cepinom u nekoj maloj pukotini. Strmina je velika, po par stotina metara sa svake strane, te zaista treba paziti (zbog gužve ponavljam, ali i subjektivnih razloga). Nakon prolaska detalja, stižemo do sajle koja nas spušta desetak metara u sedlo. Između dva klina koja je razapinju, nema međuosiguranja, pa ne preporučam pasti. Spustivši se na usko sedlo (metar-metar i pol), kreće opet zanimljiv dio, penjanje 20-ak metara po nagibu, a barem 70-ak stupnjeva. S obzirom da sam osiguran ispod, nije me previše briga. Penjem lagano, promišljeno i polako, jer se ljudi nalaze i ispod i iznad mene, pa nema smisla srljati i žuriti. Stigavši na iduće sidrište, kao u Paklenici metalna alka, stavio sam kolegu na poluvrzni, te se i on popeo bez ikakvih problema. Tu smo već bili na vrhu, od kojeg nas je dijelilo tridesetak dužinskih metara. Osmijeh na licu zategnuo mi je facu, uz konstataciju «ne vjerujem!!!!!».  Došavši na vrh, prvo sam oko križa (podnožja naravno) obavio traku i stavio sebe i kolegu na vrzni. Vrh je površinski jako malen i strm, te nije za igrati se. Nakon osiguranja uslijedila je relaksacija, zatvaranje očiju i dubok udah svježeg alpskog zraka. Zahvala vrhu na puštanju, slikanje, snimanje panorame kad se oblak dignuo i spust, koji je uvijek teži nego uspon. Dogovor je pao da se spuštamo polako i bez srljanja. Tako je i bilo i sve je prošlo ok. Kasnije smo na grebenu zamijenili fotiće sa nekim ljudima, tako da imamo par slika sa maglovitog grebena. Pri zadnjem spustu, Branko nas je čekao ispod ulaza u smjer i glasom nas usmjeravao prema sebi, jer od magle se nismo mogli ni orijentirati. Došli smo u dom prezadovoljni, te se zaputili nazad preko prvog grebena sa sajlom do doma Studlhutte gdje smo planirali spavati. Tako je i bilo, a moram napomenuti savršenu meditaciju negdje između ova dva doma. Bio sam sam, Sunce je taman zalazilo i vrhove ispred mene obasjavalo zalaznim zrakama. Jednostavno mi se nije dalo protrčati, te sam sjeo na snijeg i podario si par minuta mira, tišine i prekrasne alpske studeni. Napunjen i polozatvorenih očiju, spustio sam se za njima u dom gdje smo ostali iznenađeni naplaćivanjem 5 € za čuvanje cipela. Naravno da nismo platili jer nas nitko nije ni pitao. Dom je prekrasan, iznutra kao luksuzni hotel. Sve obučeno u drvo, mirno, čisto i divno. Pojeli juhu (svaka pohvala!!!), večerali te ostali sjediti najprije uz tekmu, a kasnije se separirali i družili. Moram napomenuti smijeh na račun mog kantarionovog ulja kojeg uvijek furam uz sebe. Ali dobro je došlo, jer je kolega bio spaljen na licu gdje ga nije pokrivala kapa. Imao je crveni krug nasred lica...

Noć smo odlično proveli, a na putu do spavaonica nalazi se mali boulder. Nikom nije pao na pamet.
Sutra se brzo spustili do auta i u razlici čak jedan dan opažali promjene u prirodi. Manjak ledenih kapa i odvaljene blokove leda koji su se suprostavljali trenju žuborećih potoka. Nakon raspremanja i presvlačenja, sjeli u kafić, te pojeli po štrudlu ili sladoled (nije teško pogoditi da sam ja pojeo sladoled od čokolade i to dvije kuglice).
Zadovoljstvo je bilo na vrhuncu, osmjesi razvučeni, a oči i duh bistri. Ili razbistreni. Grossglockner via normale, po mom je mišljenju super vrh i smjer ako se barata osnovnim tehnikama penjanja i ako tijelo može izdržati visinu. Nije opasno ako se osigurava. U biti jedina opasnost su loše vrijeme ili gužva. Siguran sam da ću se vratiti gore, jer Grossglockner je ipak Grossglockner. Također priznajem da sam blago utjecao na prijateljicu da ode na zimski tečaj da možemo skupa penjati. Ovom joj prilikom puno zahvaljujem!

Boris Pavelić

Tekst izašao u Hrvatskom planinaru 02/2011. kao i fotografija na naslovnici.

01. - 04. svibnja 2008.
Četverodnevni uzvratni posjet
Planinarskom društvu Konjuh  iz Tuzle

Praznik rada  1. maj, danas zvani 1. svibanj. Nakon kratkog okupljanja na Delti u 6,05 h krećemo za Tuzlu. Premda je rano svi smo orni i željni dobrog provoda i planinarenja. Nitko od nas ne zna što nas čeka ali znamo da će sigurno biti dobro jer je naš domaćin PD Konjuh iz Tuzle pokazao svoje potencijale na prošlogodišnjem izletu u našim krajevima.
Poslije tri stajanja u Vukovoj Gorici, Ježevu i Slavonskom Brodu evo nas na granici. Granicu prolazimo brzo i ulazimo u Orašje. Naš prvi susret s Bosnom. S obzirom da je praznik rada svi su ljudi izašli u prirodu i svugdje se roštilja. Sve ide po planu i negdje oko 14 h se nalazimo sa Draganom Markelićem predsjednikom PD Konjuh na ulazu u Tuzlu. Ne želimo gubiti dragocjeno vrijeme i odmah nastavljamo put prema planinarskom domu Javorje. Moji kamenjakovci  poslije 9 h vožnje željni su popiti prvu bosansku kavu pa stajemo u Kladnju. Poslije kave imamo još dobrih pola sata vožnje do zaseoka Goletići gdje ostavljamo autobus i krećemo prema domu. Uspon do doma traje oko 45 minuta i tu nas par stotina metara ispod doma, kod predjela stećaka čekaju naši dragi planinari Konjuha. Nije trebalo puno vremena da se sjetimo poznatih likova sa kojima smo lani planinarili po Učki (Edmina, Mirsad, Senad i Atif). Uz kratku priču što ima novoga i kako tko živi stigli smo do doma. Tu nas je dočekao veći broj planinara (Beba, Seka, Cica i  šefica Šefika) i puni stolovi kolača i raznih slastica. Pio se čaj sa stotinu ljekovitih biljaka i domaća šljivina rakija. Nas 36 smjestilo se u dom koji na katu  ima skupnu sobu za 26 ljudi, a ostalih 6 smjestilo se u kontejner kod planinara Ruda. Planinari Konjuha su nas počastili ićem i pićem i odmah je pala pjesma i igra.  
Drugo jutro 02.05.2008. osvanulo je oblačno i kišno. Svi smo se digli dosta rano iako je polazak bio dogovoren za 9 sati. Put nas je vodio nizbrdo do rimske kapije pa zatim uzbrdo do Bandere (1112 m/nm) borinom stazom. Na samom vrhu uhvatila nas je kiša i magla tako da je izostao pogled. Spuštajući se prema domu vrijeme se popravilo tako da nas je pred domom dočekalo sunce. Nakon dobre okrepe - ručka, nas nekolicina odlučila je prošetati se obližnjim krajem kako bi uživalo u prirodi i što bolje upoznalo krajolik. Ostatak grupe ostao je pjevati i zabavljati se ispred doma i u čardaku (drveni objekt na maloj litici u središtu sa roštiljem i klupama uokolo). Poslije večere zasvirala je glazba. Sviralo se na harmonici, gitari i braču. Razmijenili smo poklone i poželjeli da ovakvih susreta bude više puta. Kamenjakovci su vrlo brzo prihvatili nacionalne pjesme i plesove, tako da nitko ne bi rekao da su ovdje u gostima. Pjesma i ples potrajali su dugo u noć. 
Dan 03.05.2008. bio je predviđen za posjet izvoru Muška voda.  Na planinarenje smo krenuli u 8 sati predvođeni vodičima Rudom, Icom i Fuadom. Dan je bio predivan i sunčan. Ugodnim hodom oko 12 sati smo došli do izvora Muška voda. Tu smo se napili muške vode, napunili boce i bočice i sve u nadi da će ta voda imati pravog efekta. Nedaleko izvora čekao nas je autobus i naš vozač Ante Blažević, kojeg do sada nisam spomenuo, ali zaslužuje svaku pohvalu za vožnju i druženje. Na povratku zaustavili smo se kod hotela Muška voda, Paučkog jezera i zaseoka Brateljevići. U Brateljevićima smo posjetili Djevojačku pećinu. I tu je domaćin bio ugodan i zadovoljan što smo posjetili mjesto i pećinu gdje se svake godine okuplja veliki broj muslimanskih vjernika koji pohode pećinu i svatko od njih ima neku želju koju bi volio da mu se ostvari.
Povratak do doma bio je ispunjen pomisli na ručak i razmišljanjem kako će proteći pečenje ćevapa i vratine koju smo naručili kod naše domarice Šefike (od milja zvane Štefice) i Cice. Naime to su dvije planinarke koje su brinule da nam ništa ne fali i u tome su imale stopostotni uspjeh.  I te večeri pala je pjesma, ali moram priznati da je bila puno slabija od prethodnih dana. Možda je razlog bio i saznanje da nas sutra čeka povratak kući. Bilo je to pomalo jedno deprimirajuće saznanje jer taman smo se bili prilagodili ljudima i kraju u kojem se nalazimo a već treba ići kući.
Nedjelja 04.05.2008. rano ustajanje. Šest sati još nije odzvonilo a mi smo već bili na nogama. Spremanje nije dugo trajalo, jer smo sve stvari pripremili još jučer. Pošto smo Šefiki i Cici pomogli očistiti dom i ostaviti ga urednog za sobom krenuli smo do autobusa. Tu smo se pozdravili sa Icom, Fuadom i ostalim članovima planinarskog društva Muška voda koji su se s nama družili ovih proteklih dana. Zajednička nam je želja bila da i njihovo planinarsko društvo stane čvrsto na noge, da imaju uspjeha u turističkoj promociji tog kraja te da se ponovno nađemo zajedno neovisno da li će to biti kod nas ili ponovno ovdje na obroncima Konjuha.
Na putu do Tuzle Šefika nas je upoznala sa nekim pojedinostima života u Tuzli. Ponovni susret sa Draganom i njegovim planinarima bio je kod Panonskog jezera, jedinog slanog jezera u Europi. Prošetali smo se do najstarije džamije ispred koje nas je Mirsad upoznao sa nekim muslimanskim običajima. Put nas je dalje vodio do samog centra Tuzle i njihovog korza. Tu smo kod stare česme u restoranu Česma jeli sve ovdašnje specijalitete od bamije, ćevapa u lepinji s kajmakom do tufahlija. Nažalost vrijeme je brzo prolazilo i ostalo je samo još toliko da obiđemo Soni trg, korzo i muzej eksploatacije soli.
Pozdravljanje sa domaćinima je potrajalo jer se nama nije dalo kući ali morali smo dati i domaćinima da se odmore jer su nam četiri dana bili na raspolaganju i  izuzetno nas ugostili. Za svaku pohvalu svima.  

Tekst: Igor Korlević

Četverodnevni uzvratni posjet
Planinarskom društvu Konjuh  iz Tuzle
01. - 04. svibnja  2008. godine.

Okupljanje je započelo kao i uvijek na Delti, ujutro u šest sati. Tako je započela naša prvomajska avantura - uzvratni posjet PD Konjuh iz Tuzle. Početak puta uobičajen: dva sata vožnje, pa kavica i tako tri puta do granice. Nakon što smo prešli granicu bez većih problema i zastoja prolazimo kroz područja koja me osobno nisu pretjerano oduševila, neobrađene ravnice, uz cestu se grade kuće različitih stilova sa fasadama u kričavim bojama koje se po mom mišljenju uopće ne uklapaju u okolinu.
Nakon nekog vremena stižemo u Kladanj i  napokon prva kavica u Bosni.

Kladanj je gradić s oko 15 000 stanovnika, smješten u podnožju planine Konjuh . Nositelj razvoja je drvna industrija "Sokolina". To je grad parkova, zimskih skijaških centara, izletišta.
Nakon odmora nastavljamo put s našim domaćinom Draganom Markelićem, predsjednikom PD Konjuh. On nas je sačekao nekoliko kilometara prije Tuzle i poveo putem do njihove planinarske kuće Javorje. Penjemo se u brda prolazeći kroz lijep krajolik prepun prirodnih ljepota: zelenih livada, rječica, slikovitih sela i zaseoka koja se uklapaju svojom arhitekturom u  krajobraz . Autobusom stižemo do sela Goletići . Tu smo nakrcani punim ruksacima hrane i ostale opreme (kasnije smo shvatili da smo hranu nosili bez razloga jer je većina nas hranu vratila natrag u Rijeku) krenuli makadamskim putem prema planinarskom domu . U podnožju uzvisine na kojoj se nalazi planinarski dom nalazi se nekropola sa 17 stećaka ( nadgrobni spomenici iz razdoblja od XIII. do XVI. Stoljeća ). Nakon razgledavanja stećaka i savladavanja zadnje prepreke (male uzbrdice do doma) stižemo pred dom. Planinarski dom smješten je na 992 m/nm, i nalazi se na planini Konjuh to je područje masiva Olovci. Onako umorni od dugog puta a i hodanja napokon dolazimo do doma gdje nas dočekuju naši domaćini (planinari PD Konjuh ) s punim stolovima ića i pića. Sami nismo znali što bi prije probali; burek, sirnicu, hurmašice, ružice, baklave.
Pošto smo se okrijepili i smjestili u spavaonice nastavljamo druženje s domaćinima do ponoći kada odlazimo na spavanje.
Drugi dan, iako je ustajanje bilo dogovoreno za 8 sati, nekoliko kamenjakovaca  pokrenulo je lančanu reakciju ustajanja još u 6 sati ujutro. Nakon doručka i ispijanja jutarnje kavice, krećemo prema vrhu Bandera 1112 m/nm. Vodič nam je bio Dragan, a osim njega s nama su hodali i Edmina, Mirsad, Beba i nekolicina planinara koji su stigli iz Tuzle. Cijelim putem nas je pratila kiša, tu i tamo bi nas načas obasjalo sunce. Uspinjali smo se strmom, blatnjavom šumskom stazom i žalili što nas  vrijeme nije poslužilo, jer nismo mogli uživati u prekrasnim vidicima o kojima su nam pričali domaćini. Nakon 5 - 6 sati hoda onako pokisli i blatnjavi, ali zadovoljni jer smo plan ispunili, vraćamo se u dom gdje uz maneštricu od graha i junetine te toplim čajem brzo zaboravljamo na kišu i blato. Preostali dio vremena do večere jedan dio ekipe odlazi do sela Goletići, a ostali ostaju u domu gdje se zabavljaju uz harmonikaša, gitaristu Murisa i  Ekrema svirača brača.

Nakon što smo se opet svi okupili počinje fešta do kasno u noć. Kroz noć su se naizmjenično ispreplitali zvukovi prelijepih sevdalinki i ostalih bosanskih pjesama sa zvukovima dalmatinskih i slavonskih pjesama (predlažem kamenjakovcima da obnove znanje tekstova dalmatinskih, slavonskih, a pogotovo naših primorskih pjesama kako bismo ubuduće znali otpjevati cijelu pjesmu, a ne samo refren). Domaćini su nas oduševili svojim prelijepim glasovima, pogotovo Šefika, a o harmonikašu, gitaristi i  sviraču na braču da i ne govorim.

Na plesnom podiju domaćine (neka se domaćini ne naljute) je zasjenila svojim plesnim koracima naša Lili.
Treći dan nakon doručka oko 8 sati krećemo prema izvoru  . Vodiči su nam Ico (Mirsad) i Fuad, članovi PD iz Kladnja. Staza kojom se krećemo nije pretjerano zahtjevna, ali je duga. S proplanaka se pruža  prekrasan pogled na planinske lance, čak se vidi i vrh Jahorine prekriven snijegom. Hodajući planinarskom stazom kroz crnogoričnu šumu, stižemo do izvora Muške vode. Nakon što su se napunile boce, a neki muški članovi ekipe i svoje kanistre ljekovitom vodom. Ovo kanistre misli se na našeg šofera Antu koji je uzeo malo više vode ako mu zakuha u autobusu.
Nakon što smo došli do autobusa koji nas je čekao nedaleko izvora put nas vodi do hotela , gdje ljenčareći na suncu uživamo ispijajući okrepljujuće napitke. Kasnije smo prošetali do Paučkog jezera i razgledavali mali zoološki vrt. Nadalje put se nastavlja kanjonom rijeke Drinjače, sve do mjesta Brateljevići.
Iz Bratiljevića dvadesetak minuta pješice dolazimo do .
Na stijenama pri ulazu u pećinu nalaze se crteži koji su prema procjeni stari oko 10 000 godina. Uz pećinu se veže legenda o smrti jedne djevojke čiji se grob nalazi u pećini. Bosanskim muslimanima pećina služi kao kultno mjesto.
Nakon razgledavanja pećine vozimo se natrag do doma, gdje je nakon večere uz pjesmu i druženje prošao još jedan prelijepi dan.
Četvrti dan nakon doručka i pospremanja doma krećemo prema Tuzli. S nama putuju i naše domaćice Cica i Šefika.
Tuzla je poslije Sarajeva najveći industrijski centar Bosne i Hercegovine. Industrija je izrasla na bogatom nalazištu soli i ugljena. U njenoj okolici i samom gradu smještene su tvornice kemijske industrije, industrije hrane i pića, te tekstilne industrije. Tuzla je administrativno središte, te privredni, kulturni i obrazovni centar Tuzlanskog kantona.
U Tuzli nas dočekuju Dragan, Mirsad, Beba, Edmina, Gojko, Alma i nekolicina planinara kojima  nažalost nisam zapamtila imena.
Krećemo u razgledavanje grada. Najprije odlazimo do Panonskog jezera , a zatim do zajedničkog groblja, gdje se nalazi 71 grob djevojaka i mladića, i jednog trogodišnjeg dječaka koji su poginuli  od jedne granate pale 25. maja na korzo - mjesto okupljanja mladih iz Tuzle. Mislim da nije bilo osobe iz naše grupe kojoj  nisu zasuzile oči od tužnog prizora koji smo vidjeli. Naši domaćini su nas dalje poveli do centra Tuzle gdje smo razgledali staru gradsku jezgru. Obišli smo Bosfam - tkalačku radionicu tepiha, zgradu u kojoj se nalaze prostorije PD , prošetali tuzlanskim korzom slušajući nostalgične priče domaćina o mjestima gdje su se rađale prve ljubavi. Nakon razgledavanja odlazimo u ašćinicu <Česma> koja je uređena u orijentalnom stilu, tu jedemo  (a što drugo nego) ćevape s kajmakom, pijemo bozu, a od kolača jedemo hurmašice i tufahije i na kraju svemu tome dodamo bosansku kahvu s kockom i rahat lokumom. Oni koji su se htjeli još malo ojačati naručili su bamiju. U izboru pića i deserta poslušali smo savjete naše Gorane i nismo pogriješili. Pošto smo se svi dobro najeli obilazimo pogledati još neke znamenitosti Tuzle i lagano korak po korak stižemo do našeg busa. Slijedi oproštaj od naših domaćina uz nadu da će ovakvih susreta i druženja biti više i češće.

Zahvaljujemo  svim našim domaćinima: Draganu koji je sve to osmislio i organizirao, Šefiki, Seki, Bebi i Cici koje su nas ujutro (a i tijekom cijelog dana) dočekivale s toplim čajem i kavom, a navečer s i vinom <Ždrepčeva krv>, Senadu koji nam je kuhao maneštricu, Mirsadu koji nam je pričao o muslimanskim običajima, Edmini, Bebi, Almi i ostalima koji su nam bili vodiči u razgledavanju grada, Atifu  koji nam je prepustio svoj krevet, a on spavao sve dane u šatoru (i savjetujem mu da se kada sljedeći put ode na more,  koji put i okupa u njemu).
Rudi što nas je zabavljao svojim pričama i s nama hodao do izvora , Fudi i  Ici što su nas upoznali s ljepotama svoga kraja, Ekremu, Murisu i harmonikašu koji su nas zabavljali svojom glazbom i pjesmom. Doktoru koji nas je zabavljao pričajući viceve i svirajući gitaru, a i svima ostalima. Nadam se da nisam nikoga zaboravila.

Često slušamo o bosanskom gostoprimstvu i draga nam je da se i ovaj put ta priča pokazala istinitom.

Tekst i fotografije: Tanja Prpić