1 1

<<< Putopisi

ČLANOVI PLANINARSKOG DRUŠTVA KAMENJAK NA VRHU
MONT BLANCA
(4810m)

OSVAJANJE BIJELE DAME

Mont Blanc sa svojih 4810 metara visine najviši je vrh Alpi i Zapadne Europe. Dio je to masiva sačinjenog od više vrhova i grebena što leže na granici Francuske i Italije. Lokacija samog vrha tema je mnogobrojnih polemika između dvije države od kojih svaka na zemljopisnoj karti povlači svoju liniju razgraničenja. Posljednja točna definicija granice potječe iz 1861. godine kada je između Francuske i Kraljevine Sardinije potpisan sporazum kojim je utvrđeno kako granica prolazi preko najvišeg vrha Mont Blanca. U dva je slučaja, 1947. i 1963. godine otvarano pitanje razgraničenja među Francuskom i Italijom, ali obje su strane jednostavno ignorirale temu Mont Blanca.
Vrh Mont Blanca je kupola od vječnog snijega i leda čija debljina varira od desetak do čak 25 metra, zbog čega je točnu i stalnu visinu planine nemoguće odrediti. Dugo je službena visina bila 4807 metara, no 2002. godine novom je GPS tehnologijom izmjereno 4810,40 metara. Godinu dana poslije, nakon što je Europu zahvatio val zatopljenja, ekipa znanstvenika ponovno je izmjerila visinu i dobila brojku od 4808,45 metara. Nakon objavljivanja tih rezultata, pomno se prati visina čak 500 točaka na različitim dijelovima Mont Blanca u svrhu istraživanja posljedica globalnog zatopljenja. Znanstvenici smatraju kako je drugi mogući razlog promjene visine i pozicije najviše točke Mont Blanca pomicanje glečera. Na ovoj visini temperatura rijetko prelazi nulu, ali 2003. godine izmjerena su čak tri pozitivna stupnja, što ipak nije utjecalo na glečere čija je temperatura leda ostala na minus 15 stupnjeva.
Visina je ponovno mjerena 2005. godine kada je izmjereno 4808,75 metara.
Službena brojka koja danas stoji uz ime Mont Blanca je 4810 metara, dok je stjenoviti vrh ispod naslaga leda i snijega neupitno visok 4792 metra.

Tradicija duga 220 godina

1Prvi zabilježeni uspon na "Bijelu damu" dogodio se davnog 8. kolovoza 1786. godine, a izveli su ga Jacques Balmat i doktor Michel Paccard. Taj je trenutak označio početak modernog planinarenja. Prva žena koja se uspješno uspela na vrh bila je Marie Paradis, 1808. godine, a na vrhu je stajao i Theodore Roosvelt, vodeći ekspediciju za vrijeme svog medenog mjeseca 1886. godine, prije no što je postao predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. Više od sto godina nakon prvog uspona, talijanski trojac među kojima i Achille Ratti koji je kasnije postao Papa Pio XI, otkrili su prilikom spuštanja prema talijanskoj strani planine stazu koja se i danas koristi.
Od zanimljivijih događaja vezanih uz Mont Blanc iz modernih vremena tu je još i spuštanje aviona 1960. godine na vrh dug samo trideset metara. Godine 1990. Švicarac Pierre-Andre Gobet uspio je iz Chamonixa doći do vrha i vratiti se natrag za samo 5 sati, 10 minuta i 14 sekundi. Trinaest godina kasnije, Stephane Brosse i Pierre Gignoux su se uz pomoć skija uspeli na vrh za 4 sata i 7 minuta, a spustili za sat i 8 minuta, ukupno 5 sati i 15 minuta. Iste se godine, zahvaljujući povoljnom toplom vjetru, na vrh uspješno spustilo sedam francuskih paraglajdera. Niz zanimljivosti s Mont Blanca upotpunio je 8. lipnja ove godine danski umjetnik Marco Evaristti obojavši vrh crvenom bojom i zabivši u njega šest metara dugi kolac sa zastavom "Pink State". Uhapšen je i zatvoren zbog svjesnog uništavanja okoliša.
2Mont Blanc je danas jedna od najposjećenijih turističkih destinacija na svijetu. Svake godine prema vrhu krene oko 20 tisuća planinara i turista, najviše zahvaljujući žičari čija je zadnja postaja l'Aiguille du Midi na visini od 3842 metra. Većina ih nikada ni ne pomisli stići na najvišu točku planine, ali brojka dovoljno govori o gužvi koja se tamo stvara. Nažalost, svake godine Mont Blanc uzima mnogo ljudskih žrtava. Do sada je ovdje poginulo više od tisuću ljudi. U vrijeme ljetnih vikenda spasilačka služba u prosjeku izvede dvanaest akcija spašavanja, većinom zbog planinara koji su za uspon odabrali regularne rute.
Osvajanje Mont Blanca zahtjeva planinarsko iskustvo u visokom gorju, dobru fizičku i psihičku pripremljenost, odgovarajuću opremu, a poželjno je povesti vodiča ili barem iskusnog planinara. Staza do vrha prolazi kroz brojne opasne prolaze, mnoštvo mjesta na kojima vrebaju odroni kamenja ili snijega, a na tim visinama uvijek postoji i opasnost od visinske bolesti, pa je potrebno barem jednu noć provesti u planinarskom domu kako bi se izbjegle moguće zdravstvene komplikacije koje mogu završiti smrću. Kao dodatna opasnost, tu je i mogućnost nagle promjene vremenskih prilika.
3Postoje četiri regularne staze koje vode do vrha Mont Blanca, a najpoznatja je ona preko doma Gouter, pa stoga i često pretrpana ljudima željnim avanture i adrenalina. Sve rute spajaju se u jednu na grebenu pod samim vrhom, pa je ondje krkljanac na stazi normalna pojava. Najčešće ishodište planinara je Chamonix, francuski gradić u kojem živi devet tisuća stanovnika. Chamonix je bio domaćin prvih Zimskih olimpijskih igara 1924. godine, a danas nosi titulu najpoznatijeg francuskog skijališta. Nedaleko gradića nalazi se cestovni tunel Mont Blanc dug 11 i pol kilometara koji spaja Francusku s Italijom.

Sigurnost prije svega

Karta usponaOva reportaža, izvješće ili ne znam kako bih to već nazvao prvenstveno je namijenjena onima koji nisu bili na Mont Blancu, niti imaju neko veliko iskustvo sa sličnim visinama i uvjetima koji na njima vladaju. Nije mi nakana bilo koga odgovarati od ovakvih i sličnih poduhvata, ali pravovremenim upoznavanjem s mogućim  problemima mogu se izbjeći mnoge poteškoće. Za uspješnu realizaciju zahtjevnijih tura svaki sudionik treba osobno posjedovati važne predispozicije.
Početak svega je donošenje odluke o ostvarenju plana. Uspješan dolazak do zajedničkog cilja ovisi o kompaktnosti grupe, pa je potrebno dobro međusobno poznavanje i uvažavanje, a važna je i pripremljenost svakog pojedinca. To se posebno osjeća nakon više dana provedenih zajedno ili prilikom nastanka raznih problema tijekom realizacije zacrtanog programa.
Kod ovakvih pothvata prvenstveno treba rezervirati slobodno vrijeme i osigurati novac – vlastiti ili iz donacije. Poželjno je iskustvo boravka na snijegu uz eventualno korištenje pomoćnih naprava (dereza). Što se toga tiče, skijaši ovdje imaju veliku prednost u odnosu na druge sudionike uspona. Na kraju, skoro najvažniji preduvjet je primjerena kondicija, jer kretanje po razrijeđenom zraku i vječnom snijegu i ledu nije lako.
Vremenski uvjeti - snijeg, magla i vjetar nepredvidivi su i mogu znatno ugroziti sigurnost. Prilikom uspona na Mont Blanc te nepogodnosti treba savladati više puta i to bez mogućnosti sklanjanja u bilo kakvo sklonište. Osim fizičke, potrebna je i dobra psihička pripremljenost.
Još jedan u nizu važnih faktora je oprema i prehrana. U današnje vrijeme putem raznih javnih glasila svima su lako dostupne informacije o tim pitanjima. Pravilan odabir adekvatne opreme i prehrane puno utječe na sigurnost uspona i općenito na realizaciju zacrtanog programa.
U ovom opisu uspona na Mont Blanc lako je shvatiti o kakvim faktorima je riječ, a može se uočiti i niz drugih manjih ili većih pojedinosti koje zajedno imaju isti cilj – što veću sigurnost pri ovakvim pothvatima. Nadam se da će ovaj opis biti zanimljiv i planinarima koji nemaju ambicije osvajanja visokih vrhova. Tema je svima bliska jer boravak u prirodi na bilo kojoj visini nešto je što nas povezuje.
SudioniciOstvarenje našeg plana uvelike nam je olakšala činjenica da su tri člana ove grupe prošle godine stigla do doma Gouter, tako da smo prema vrhu krenuli s vrijednim pojedinostima i obavljenim predradnjama. Oni lani nisu imali sreće s vremenskim prilikama, pa se nisu popeli na vrh, ali ove godine san im se ostvario.
Ovaj su pothvat ostvarili članovi Planinarskog društva Kamenjak iz Rijeke – Marino Petretić, Davor Jugović, Slobodan Turk i Fehim Buševac.

 

1
2
2
4
5
6
7

Rijeka – Chamonix (1024m) – Tete Rousse (3167m)

Konačno je došao i taj dan – subota 21. srpnja 2007. u 22 sata. Raniju odluku da krenemo oko ponoći srećom smo izmjenili, što se kasnije pokazalo dobrim potezom. Naime, nakon prelaska svih granica, naše prema Sloveniji i slovenske prema Italiji, došli smo do autoceste kod Trsta u smjeru Venecije, Milana, Torina... Prva poteškoća nastala je već kod Venecije prema Padovi kada smo "skinuti" s autoputa na sporedne ceste zajedno s bezbroj drugih automobila i kamiona. Prema obavijesti, razlog je bio izvođenje radova na autocesti. Isti problem ponovio se nešto kasnije kod Milana. Bilo je to mučenje uz mnogo zaustavljanja i sporog kretanja po uskim cestama kroz manja i veća naselja. Ranije smo se dogovorili  da u jutarnjim satima stignemo u Chamonix i uplatimo osobno osiguranje u slučaju nesreće, jer u slučaju da dođe do situacije u kojoj postoji potreba za intervencijom gorske spasilačke službe bez tog osiguranja ne bi se mogao angažirati spasonosni helikopter. Da nismo krenuli ranije, naš bi se plan zbog cestovnih zastoja znatno poremetio.
Nakon dolaska u Chamonix (1042m) i uplaćenog osiguranja, nakratko smo prošetali doista lijepim gradićem. Vrijeme je bilo ugodno toplo. Većinom bogata klijantela šetala je bezbrižno ulicama ovog mjesta čiji žitelji žive životom potpuno podređenim turizmu. Bilo je grupa koje su, kao i mi, obavljale posljednje pripreme za uspon na Mont Blanc. Ulice su ovdje prepune izloga natrpanih sportskom opremom. Luksuzni restorani i kafići primjereno su popunjeni. Stječe se dojam da se nikome baš previše ne žuri, pa sjedeći ili šečući uživaju u odmoru. No, mi smo žurili dalje. Odvezli smo se do obližnjeg mjesta Buoneville i čekali da nas vlak prebaci do Le Nid D'Aigle (Orlovsko gnijezdo) na 2386 metara visine. Ostali smo neugodno iznenađeni kad su nam priopćili da vlak zbog rekonstrukcije pruge vozi samo do predzadnje stanice Bellevue (1812m). Rekonstrukcija usred sezone! Iz vlaka sastavljenog od samo dva vagona od kojih je jedan pogonski, pruža se predivan pogled na sve strane. Vlak ovdje savladava veliki uspon, pa je između tračnica dodatno ugrađena nazubljena letva da bi se taj uspon u sprezi sa zupčanikom na vlaku lakše savladao. Pored nas su promicala naseljena mjesta razasuta po padinama okolnih brežuljaka. Naselja su povezana žičarama od kojih ljeti mnoge prevoze turiste. Može se samo naslutiti kako to sve izgleda zimi. Pogled prema Mont Blancu i ostalim vrhovima što blješte pod vječnim snijegom i ledom izaziva divljenje i strahopoštovanje.
Izlaskom iz vlaka, s punim ruksacima nastavili smo pješačiti više od tri sata do mjesta na koje smo trebali stići vlakom. Usput smo prelazili potoke bogate vodom koja nastaje topljenjem snijega s okolnih vrhova. Dalje od stanice Le Nid D'Aigle nema tekuće vode. Kad smo već kod vode – boca od litre i pol ove važne tekućine u planinarskom domu Tete Rousse stoji četiri eura, a u domu Gouter pet eura. Poljaci, Slovaci i Česi to riješavaju na drugi način - svaka grupa sa sobom nosi plinska kuhala pomoću kojih otapaju snijeg. Pored kuhala nose silnu količinu namirnica i velike zdjele u kojima spremaju obroke. Kod Orlovog gnijezda izgrađen je manji, lijep i udoban planinarski dom u kojem se može prespavati. Od tuda do našeg prvog odredišta - Tete Rousse (3167m), gdje smo ranije rezervirali spavanje trebalo nam je još oko tri sata hoda.
U silnoj gužvi koja je vladala u domu bez ikakvih problema dobili smo naše ležajeve. Naime, ovdje vlada jedno pravilo koje se mora imati na umu – ukoliko nemate rezerviran krevet, ne možete kupiti hranu. Nakon kraćeg odmora iz te užasne gužve probili smo se do naših ležajeva da se odmorimo. Premda su to prostorije s po najmanje dvadeset ležajeva na kat, one ipak pružaju ugodan prostor za odmor koji nam je nakon zamorne vožnje i pješačenja dobro došao.

 

8
9
10
11
12
13
14
15

Tete Rousse (3167m) - Gouter (3817m)

Jutarnje ustajanje na 3167 metara. Čaj za doručak nas je razbudio - za tri i pol eura dobili smo zapravo toplu vodu s vrećicom nekog čaja u plastičnoj zdjelici i nekoliko kocki šećera. Lagano smo se pripremili za uspon do doma Gouter (3817m) koji je takoreći polazna točka za završni uspon na željeni vrh. Dom se ocrtavao na litici iznad nas, a gledajući ga iz podnožja činio nam se potpuno nedostupnim. Ogromne hridi i nepravilno raspoređeni kameni blokovi kao da su nam priječili prolaz. Na početku uspona naišli smo na prvu prepreku - takozvani "Kuloar smrti". To je zapravo jako strma udolina između dva niza stijena preko koje je trebalo popreko prijeći. Uska staza je pod snijegom, a ukoliko se dogodi pad nesretnik završava na stijenama ili u procjepu ledenjaka. Za eventualno osiguranje postavljena je viseća sajla koja je više od metra iznad prolaznika. Vidio sam da se dosta ljudi veže za nju karabinima i konopom, ali nisam si mogao predočiti sigurnost koju ona može pružiti. Dodatni rizik vreba od odrona kamenja koje po velikoj kosini dobiva znatno ubrzanje i predstavlja opasnost za svakog prolaznika. Intenzivno odronjavanje događa se kada zbog porasta temparature snijeg i led tijekom dana popuste.
Činilo se da prelaskom "Kuloara smrti" nastaju još veći problemi. Potrebno je između ogromnih gromada kamenja nepravilno razbacanih na vrlo strmoj ledenoj podlozi prevaliti dosta dugačak put. Treba se skoro vertikalno ispeti od 3167 na 3817 metara, a dodatnu poteškoću pričinjavale su dereze koje su proklizavale po kamenim blokovima. Na zadnjoj trećini uspona postavljene su sigurnosne sajle. Strah i nesigurnost pojedinaca koji su obično u navezu usporavaju kretnje, pa se stvaraju veći zastoji, osobito prilikom mimoilaženja.
U domu Gouter koji je nešto manji od Tete Rousse vlada još veća gužva premda je dograđena nova depadansa. Imali smo sreću pa smo smještaj dobili baš u tom novom dijelu.
Poslije lijepog i sunčanog vremena koje nas je pratilo od kada smo krenuli iz Rijeke vremenske prilike su se naglo pogoršale. Počeo je puhati jak vjetar noseći snijeg koji je, po nekim izvorima, dostizao brzinu i preko 200 kilometara na sat. Proveli smo besanu noć. Kroz svaku, pa i najmanju rupicu u depadansi ulazio je hladni vjetar. Zavijalo je kao u kotlu.
Nevrijeme je potrajalo do ranog poslijepodneva. Vjetar je pomalo jenjavao i sunce se pokušavalo probiti kroz oblake. Pola metra novog, mekog, sitnog i beskonačno bijelog snijega upotpunjavalo je ugođaj. Sa smirivanjem vjetra sve je postalo življe. Počele su pripreme za uspon. Uobičajeno je da se prema vrhu kreće u 2 sata poslije ponoći. I mi smo se pripremili. U ruksak smo, osim rezervnih rukavica, majica i kapa, stavili nešto vode i energetskih pločica. Spavanja kao da i nije bilo. Osim uzbuđenja, tome je doprinijela i neudobna soba u kojoj smo bili smješteni. Zid sobe bio je okrenut prema kuhinji odakle se širila jaka toplina, a naši ležajevi bili su ispod samog stropa i osjećao se nedostatak zraka. U sobi sa samo jednim malim prozorom bilo je dvadeset kreveta.

 

 

 

 

16
17
18
19
20

Gouter (3817m) – Mont Blanc (4810m)

Već sat i pol poslije ponoći počele su se paliti čeone svetiljke i šuškati najloni. Ustali smo i mi, a kako smo navečer pripremili ruksake nije bio problem još se obući i obuti. I pored dobre aklimatizacije predhodnih dana, brzo su nas zamarale ubrzane radnje ili saginjanje glave u kratkim razmacima. Oko dva sata izašli smo na plato izvan doma i krenuli prema vrhu. Zmijolike su se kolone čeonih svjetiljki kretale neposredno ispred doma i u daljini da bi zatim nestajale u noći. Mi smo se rasporedili u dva naveza. Najvažnije je bilo praćenje kolone ispred nas jer uvijek postoji opasnost da izgubimo stazu. Ukoliko se pojača vjetar, trag se vrlo brzo može zamesti. Svuda, posebno noću, vreba opasnost od dubokih pukotina ili od strmina s kojih nema povratka. Noć je prolazila mirno, a praćenje tragova olakšavale su nam metalne fluorescentne pločice postavljene na metalnim šipkama uz stazu. Tek na povratku mogli smo razaznati kakav je zapravo uspon po kojemu smo prošli noću.
S postepenim svitanjem baterijske lampe gubile su sjaj i počele su se razaznavati siluete. Skoro svi su bili u navezima, od dvije do sedam osoba, pa i više. Brži penjači gubili su se iz vidokruga napredujući prema vrhu. Djelovali su kao sitne točkice koje se tek primjetno miču. Iscrpljujući put, neadekvatno spavanje, pa i slaba ishrana, učinile su da je svaki korak na ovoj nadmorskoj visini težak. Bez obzira na sve poteškoće pronalazili smo posljednje atome snage kako bi dosegli naš cilj, a pomogla nam je i velika želja za usponom na vrh.
Došli smo do još jednog izuzetno opasnog dijela uspona, takozvanog "Žileta". Iza skloništa Vallot (4362m) na grebenu Bosses (4520m) postoji vrlo uski prolaz s bezdanima na obje strane. "Žilet" je mnogo opasniji ukoliko puše vjetar što na ovim visinama nije rijetkost, no mi smo imali sreće. Prošavši to mjesto, od vrha nas je dijelio još samo jedan strmi uspon. Kako to obično biva, vrh nije tamo gdje mi mislimo, nego je skoro u pravilu uvijek nešto dalje. Ni ovaj slučaj nije bio iznimka. Na sreću, do njega nas je dijelila još samo mala, kratka, ledom okovana uzbrdica.

 

 

21
22
23

Mont Blanc (4810m)

Teško je opisati taj osjećaj ushićenja. Misli sa slikama strujale su velikom brzinom kroz naše glave. Osjećaj da pripadamo jednom uređenom Društvu čine nas ponosnima. Misli lete i prema najmilijima koji su to proživljavali zajedno s nama prateći nas od prvog koraka. Svi problemi, zamor i utrošeni trud trenutačno su nestali. Stojimo na vrhu ove veličanstvene planine, ne kao pobjednici već kao dio cjeline. Iznad nas nema ničega, a ispod nas su manji vrhovi za koje je ova visina nedostižna. Priroda nam je podarila i lijep, sunčan dan, čineći ovaj ugođaj potpunim. U dolini ispod nas razaznaje se Chamonix sa susjednim mjestima. Znam da su mnogi pogledi u tom gradiću uprti prema vrhu na kojem stojimo, baš kao što su bili i naši prije nekoliko dana. Svima im od srca želim da ostvare željeni cilj i dožive ove zvjezdane trenutke.
Završetkom slikanja na vrhu sa zastavom Društva prestaje euforija. Treba krenuti natrag.

 

 

 

24
25
26
27
28

Mont Blanc (4810m) - Chamonix (1024m)

Laganim korakom vraćamo se uz obavezan uzajamni pozdrav s planinarima s kojima se mimoilazimo, a koji još nisu stigli do vrha. Savršeni dan s nestvarnim motivima za fotografiranje zaokuplja nam pažnju, tako da zaboravljamo umor, a razdaljinu od vrha do doma prolazimo vrlo brzo.
Nakon svega proživljenog spuštanje je bilo rutinski zadatak. Trebalo je dosta napora i vještine da se savlada po meni najteža dionica ovog puta - od doma Gouter do Tete Rousse. Led, snijeg i velike gromade klizavog  kamenja trebalo je savladati uz pomoć dereza i sajli. Težak put na velikoj nizbrdici stvarao je duže zastoje. Trebalo je još jednom proći "Kuloar smrti". Na dodatni oprez upozorio nas je helikopter koji je neposredno prije našeg spuštanja kružio u podnožju strmine "Kuloara".
Sve je dobro završilo i stigli smo u dom Tete Rousse. Uslijedile su peripetije oko smještaja. Teškom mukom dobili smo dva ležaja, dok su preostala dvojica morala koristiti ravan pod i vreće za spavanje. Zanimljivo je da smo za korištenje vlastitih vreća morali platiti isto kao i za ležajeve - 20 eura, odnosno 12 eura s  popustom za članove planinarskog društva.
Daljnji događaji odvijali su se po planu. Rano ustajanje, pješačenje do vlaka i povratak u Chamonix. Uzeli smo vremena da razgledamo grad i divimo se ljepoti ovog doista lijepog i čistog mjesta. Usput nam je pogled često zalutao na vrh Mont Blanca gdje se u jednom trenutku podigla snježna prašina. Imao sam dojam kao da ispred mene stoji ogroman dobroćudan div koji u znak pozdrava maše bijelom zastavom.
Napustili smo Chamonix i kroz utrobu tog diva pošli doma. Prolazeći kroz tunel duži od 11 km udobno zavaljen na zadnjem sjedištu automobila proživljavam sve ono što se dogodilo nekoliko zadnjih dana. Ne mogu odgurnuti misli od žrtava tragedije koja se dogodila u tunelu prije par godina, niti od tragedija pojedinaca koje se često događaju prilikom osvajanja krova Stare dame. Najsvježi primjer su izgubljena četiri mlada života, samo dan prije našeg uspona. Pokušavam skrenuti svoje misli na vedrije trenutke ovog našeg pohoda, te se u polusnu prepuštam tim emocijama. Brzo su stigle granice, koje valjda neće još dugo biti tamo. Njih smo uz snene službenike prošli dosta brzo i u ranim jutarnjim satima stigli u našu Rijeku.

Što reći na kraju, dok su dojmovi još svježi? Bilo je lijepo, ali naporno. Izreka "Dobra priprema je pola posla" mogla bi se u potpunosti primjeniti. Tome treba dodati i često iskazane misli – planinu treba poštovati i cijeniti, a opreza nikad nije previše.

Autori teksta:
Fehim Buševac (opis uspona)
Danijel Sorola (Mont Blanc)


AKTUALNO | IZLETI | O NAMA | ODSJECI | PUTOPISI | FOTO GALERIJE
© Copyright 2004 PD Kamenjak    
All Rights Reserved.