PUTOPISI I IZVJEŠTAJI S IZLETA

01. - 04. svibnja 2008.
Četverodnevni uzvratni posjet
Planinarskom društvu Konjuh  iz Tuzle

Praznik rada  1. maj, danas zvani 1. svibanj. Nakon kratkog okupljanja na Delti u 6,05 h krećemo za Tuzlu. Premda je rano svi smo orni i željni dobrog provoda i planinarenja. Nitko od nas ne zna što nas čeka ali znamo da će sigurno biti dobro jer je naš domaćin PD Konjuh iz Tuzle pokazao svoje potencijale na prošlogodišnjem izletu u našim krajevima.
Poslije tri stajanja u Vukovoj Gorici, Ježevu i Slavonskom Brodu evo nas na granici. Granicu prolazimo brzo i ulazimo u Orašje. Naš prvi susret s Bosnom. S obzirom da je praznik rada svi su ljudi izašli u prirodu i svugdje se roštilja. Sve ide po planu i negdje oko 14 h se nalazimo sa Draganom Markelićem predsjednikom PD Konjuh na ulazu u Tuzlu. Ne želimo gubiti dragocjeno vrijeme i odmah nastavljamo put prema planinarskom domu Javorje. Moji kamenjakovci  poslije 9 h vožnje željni su popiti prvu bosansku kavu pa stajemo u Kladnju. Poslije kave imamo još dobrih pola sata vožnje do zaseoka Goletići gdje ostavljamo autobus i krećemo prema domu. Uspon do doma traje oko 45 minuta i tu nas par stotina metara ispod doma, kod predjela stećaka čekaju naši dragi planinari Konjuha. Nije trebalo puno vremena da se sjetimo poznatih likova sa kojima smo lani planinarili po Učki (Edmina, Mirsad, Senad i Atif). Uz kratku priču što ima novoga i kako tko živi stigli smo do doma. Tu nas je dočekao veći broj planinara (Beba, Seka, Cica i  šefica Šefika) i puni stolovi kolača i raznih slastica. Pio se čaj sa stotinu ljekovitih biljaka i domaća šljivina rakija. Nas 36 smjestilo se u dom koji na katu  ima skupnu sobu za 26 ljudi, a ostalih 6 smjestilo se u kontejner kod planinara Ruda. Planinari Konjuha su nas počastili ićem i pićem i odmah je pala pjesma i igra.  
Drugo jutro 02.05.2008. osvanulo je oblačno i kišno. Svi smo se digli dosta rano iako je polazak bio dogovoren za 9 sati. Put nas je vodio nizbrdo do rimske kapije pa zatim uzbrdo do Bandere (1112 m/nm) borinom stazom. Na samom vrhu uhvatila nas je kiša i magla tako da je izostao pogled. Spuštajući se prema domu vrijeme se popravilo tako da nas je pred domom dočekalo sunce. Nakon dobre okrepe – ručka, nas nekolicina odlučila je prošetati se obližnjim krajem kako bi uživalo u prirodi i što bolje upoznalo krajolik. Ostatak grupe ostao je pjevati i zabavljati se ispred doma i u čardaku (drveni objekt na maloj litici u središtu sa roštiljem i klupama uokolo). Poslije večere zasvirala je glazba. Sviralo se na harmonici, gitari i braču. Razmijenili smo poklone i poželjeli da ovakvih susreta bude više puta. Kamenjakovci su vrlo brzo prihvatili nacionalne pjesme i plesove, tako da nitko ne bi rekao da su ovdje u gostima. Pjesma i ples potrajali su dugo u noć. 
Dan 03.05.2008. bio je predviđen za posjet izvoru Muška voda.  Na planinarenje smo krenuli u 8 sati predvođeni vodičima Rudom, Icom i Fuadom. Dan je bio predivan i sunčan. Ugodnim hodom oko 12 sati smo došli do izvora Muška voda. Tu smo se napili muške vode, napunili boce i bočice i sve u nadi da će ta voda imati pravog efekta. Nedaleko izvora čekao nas je autobus i naš vozač Ante Blažević, kojeg do sada nisam spomenuo, ali zaslužuje svaku pohvalu za vožnju i druženje. Na povratku zaustavili smo se kod hotela Muška voda, Paučkog jezera i zaseoka Brateljevići. U Brateljevićima smo posjetili Djevojačku pećinu. I tu je domaćin bio ugodan i zadovoljan što smo posjetili mjesto i pećinu gdje se svake godine okuplja veliki broj muslimanskih vjernika koji pohode pećinu i svatko od njih ima neku želju koju bi volio da mu se ostvari.
Povratak do doma bio je ispunjen pomisli na ručak i razmišljanjem kako će proteći pečenje ćevapa i vratine koju smo naručili kod naše domarice Šefike (od milja zvane Štefice) i Cice. Naime to su dvije planinarke koje su brinule da nam ništa ne fali i u tome su imale stopostotni uspjeh.  I te večeri pala je pjesma, ali moram priznati da je bila puno slabija od prethodnih dana. Možda je razlog bio i saznanje da nas sutra čeka povratak kući. Bilo je to pomalo jedno deprimirajuće saznanje jer taman smo se bili prilagodili ljudima i kraju u kojem se nalazimo a već treba ići kući.
Nedjelja 04.05.2008. rano ustajanje. Šest sati još nije odzvonilo a mi smo već bili na nogama. Spremanje nije dugo trajalo, jer smo sve stvari pripremili još jučer. Pošto smo Šefiki i Cici pomogli očistiti dom i ostaviti ga urednog za sobom krenuli smo do autobusa. Tu smo se pozdravili sa Icom, Fuadom i ostalim članovima planinarskog društva Muška voda koji su se s nama družili ovih proteklih dana. Zajednička nam je želja bila da i njihovo planinarsko društvo stane čvrsto na noge, da imaju uspjeha u turističkoj promociji tog kraja te da se ponovno nađemo zajedno neovisno da li će to biti kod nas ili ponovno ovdje na obroncima Konjuha.
Na putu do Tuzle Šefika nas je upoznala sa nekim pojedinostima života u Tuzli. Ponovni susret sa Draganom i njegovim planinarima bio je kod Panonskog jezera, jedinog slanog jezera u Europi. Prošetali smo se do najstarije džamije ispred koje nas je Mirsad upoznao sa nekim muslimanskim običajima. Put nas je dalje vodio do samog centra Tuzle i njihovog korza. Tu smo kod stare česme u restoranu Česma jeli sve ovdašnje specijalitete od bamije, ćevapa u lepinji s kajmakom do tufahlija. Nažalost vrijeme je brzo prolazilo i ostalo je samo još toliko da obiđemo Soni trg, korzo i muzej eksploatacije soli.
Pozdravljanje sa domaćinima je potrajalo jer se nama nije dalo kući ali morali smo dati i domaćinima da se odmore jer su nam četiri dana bili na raspolaganju i  izuzetno nas ugostili. Za svaku pohvalu svima.  

Tekst: Igor Korlević

Četverodnevni uzvratni posjet
Planinarskom društvu Konjuh  iz Tuzle
01. – 04. svibnja  2008. godine.

Okupljanje je započelo kao i uvijek na Delti, ujutro u šest sati. Tako je započela naša prvomajska avantura – uzvratni posjet PD Konjuh iz Tuzle. Početak puta uobičajen: dva sata vožnje, pa kavica i tako tri puta do granice. Nakon što smo prešli granicu bez većih problema i zastoja prolazimo kroz područja koja me osobno nisu pretjerano oduševila, neobrađene ravnice, uz cestu se grade kuće različitih stilova sa fasadama u kričavim bojama koje se po mom mišljenju uopće ne uklapaju u okolinu.
Nakon nekog vremena stižemo u Kladanj i  napokon prva kavica u Bosni.

Kladanj je gradić s oko 15 000 stanovnika, smješten u podnožju planine Konjuh . Nositelj razvoja je drvna industrija „Sokolina“. To je grad parkova, zimskih skijaških centara, izletišta.
Nakon odmora nastavljamo put s našim domaćinom Draganom Markelićem, predsjednikom PD Konjuh. On nas je sačekao nekoliko kilometara prije Tuzle i poveo putem do njihove planinarske kuće Javorje. Penjemo se u brda prolazeći kroz lijep krajolik prepun prirodnih ljepota: zelenih livada, rječica, slikovitih sela i zaseoka koja se uklapaju svojom arhitekturom u  krajobraz . Autobusom stižemo do sela Goletići . Tu smo nakrcani punim ruksacima hrane i ostale opreme (kasnije smo shvatili da smo hranu nosili bez razloga jer je većina nas hranu vratila natrag u Rijeku) krenuli makadamskim putem prema planinarskom domu «Javorje». U podnožju uzvisine na kojoj se nalazi planinarski dom nalazi se nekropola sa 17 stećaka ( nadgrobni spomenici iz razdoblja od XIII. do XVI. Stoljeća ). Nakon razgledavanja stećaka i savladavanja zadnje prepreke (male uzbrdice do doma) stižemo pred dom. Planinarski dom «Javorje» smješten je na 992 m/nm, i nalazi se na planini Konjuh to je područje masiva Olovci. Onako umorni od dugog puta a i hodanja napokon dolazimo do doma gdje nas dočekuju naši domaćini (planinari PD Konjuh ) s punim stolovima ića i pića. Sami nismo znali što bi prije probali; burek, sirnicu, hurmašice, ružice, baklave…
Pošto smo se okrijepili i smjestili u spavaonice nastavljamo druženje s domaćinima do ponoći kada odlazimo na spavanje.
Drugi dan, iako je ustajanje bilo dogovoreno za 8 sati, nekoliko kamenjakovaca  pokrenulo je lančanu reakciju ustajanja još u 6 sati ujutro. Nakon doručka i ispijanja jutarnje kavice, krećemo prema vrhu Bandera 1112 m/nm. Vodič nam je bio Dragan, a osim njega s nama su hodali i Edmina, Mirsad, Beba i nekolicina planinara koji su stigli iz Tuzle. Cijelim putem nas je pratila kiša, tu i tamo bi nas načas obasjalo sunce. Uspinjali smo se strmom, blatnjavom šumskom stazom i žalili što nas  vrijeme nije poslužilo, jer nismo mogli uživati u prekrasnim vidicima o kojima su nam pričali domaćini. Nakon 5 – 6 sati hoda onako pokisli i blatnjavi, ali zadovoljni jer smo plan ispunili, vraćamo se u dom gdje uz maneštricu od graha i junetine te toplim čajem brzo zaboravljamo na kišu i blato. Preostali dio vremena do večere jedan dio ekipe odlazi do sela Goletići, a ostali ostaju u domu gdje se zabavljaju uz harmonikaša, gitaristu Murisa i  Ekrema svirača brača.

Nakon što smo se opet svi okupili počinje fešta do kasno u noć. Kroz noć su se naizmjenično ispreplitali zvukovi prelijepih sevdalinki i ostalih bosanskih pjesama sa zvukovima dalmatinskih i slavonskih pjesama (predlažem kamenjakovcima da obnove znanje tekstova dalmatinskih, slavonskih, a pogotovo naših primorskih pjesama kako bismo ubuduće znali otpjevati cijelu pjesmu, a ne samo refren). Domaćini su nas oduševili svojim prelijepim glasovima, pogotovo Šefika, a o harmonikašu, gitaristi i  sviraču na braču da i ne govorim.

Na plesnom podiju domaćine (neka se domaćini ne naljute) je zasjenila svojim plesnim koracima naša Lili.
Treći dan nakon doručka oko 8 sati krećemo prema izvoru  «Muške vode». Vodiči su nam Ico (Mirsad) i Fuad, članovi PD «Muška voda» iz Kladnja. Staza kojom se krećemo nije pretjerano zahtjevna, ali je duga. S proplanaka se pruža  prekrasan pogled na planinske lance, čak se vidi i vrh Jahorine prekriven snijegom. Hodajući planinarskom stazom kroz crnogoričnu šumu, stižemo do izvora Muške vode. Nakon što su se napunile boce, a neki muški članovi ekipe i svoje kanistre ljekovitom vodom. Ovo kanistre misli se na našeg šofera Antu koji je uzeo malo više vode ako mu zakuha u autobusu.
Nakon što smo došli do autobusa koji nas je čekao nedaleko izvora put nas vodi do hotela «Muška voda», gdje ljenčareći na suncu uživamo ispijajući okrepljujuće napitke. Kasnije smo prošetali do Paučkog jezera i razgledavali mali zoološki vrt. Nadalje put se nastavlja kanjonom rijeke Drinjače, sve do mjesta Brateljevići.
Iz Bratiljevića dvadesetak minuta pješice dolazimo do «Djevojačke pećine».
Na stijenama pri ulazu u pećinu nalaze se crteži koji su prema procjeni stari oko 10 000 godina. Uz pećinu se veže legenda o smrti jedne djevojke čiji se grob nalazi u pećini. Bosanskim muslimanima pećina služi kao kultno mjesto.
Nakon razgledavanja pećine vozimo se natrag do doma, gdje je nakon večere uz pjesmu i druženje prošao još jedan prelijepi dan.
Četvrti dan nakon doručka i pospremanja doma krećemo prema Tuzli. S nama putuju i naše domaćice Cica i Šefika.
Tuzla je poslije Sarajeva najveći industrijski centar Bosne i Hercegovine. Industrija je izrasla na bogatom nalazištu soli i ugljena. U njenoj okolici i samom gradu smještene su tvornice kemijske industrije, industrije hrane i pića, te tekstilne industrije. Tuzla je administrativno središte, te privredni, kulturni i obrazovni centar Tuzlanskog kantona.
U Tuzli nas dočekuju Dragan, Mirsad, Beba, Edmina, Gojko, Alma i nekolicina planinara kojima  nažalost nisam zapamtila imena.
Krećemo u razgledavanje grada. Najprije odlazimo do Panonskog jezera , a zatim do zajedničkog groblja, gdje se nalazi 71 grob djevojaka i mladića, i jednog trogodišnjeg dječaka koji su poginuli  od jedne granate pale 25. maja na korzo - mjesto okupljanja mladih iz Tuzle. Mislim da nije bilo osobe iz naše grupe kojoj  nisu zasuzile oči od tužnog prizora koji smo vidjeli. Naši domaćini su nas dalje poveli do centra Tuzle gdje smo razgledali staru gradsku jezgru. Obišli smo Bosfam - tkalačku radionicu tepiha, zgradu u kojoj se nalaze prostorije PD «Konjuh», prošetali tuzlanskim korzom slušajući nostalgične priče domaćina o mjestima gdje su se rađale prve ljubavi. Nakon razgledavanja odlazimo u ašćinicu «Česma» koja je uređena u orijentalnom stilu, tu jedemo  (a što drugo nego) ćevape s kajmakom, pijemo bozu, a od kolača jedemo hurmašice i tufahije i na kraju svemu tome dodamo bosansku kahvu s kockom i rahat lokumom. Oni koji su se htjeli još malo ojačati naručili su bamiju. U izboru pića i deserta poslušali smo savjete naše Gorane i nismo pogriješili. Pošto smo se svi dobro najeli obilazimo pogledati još neke znamenitosti Tuzle i lagano korak po korak stižemo do našeg busa. Slijedi oproštaj od naših domaćina uz nadu da će ovakvih susreta i druženja biti više i češće.

Zahvaljujemo  svim našim domaćinima: Draganu koji je sve to osmislio i organizirao, Šefiki, Seki, Bebi i Cici koje su nas ujutro (a i tijekom cijelog dana) dočekivale s toplim čajem i kavom, a navečer s «Tuzlanskim pivom» i vinom «Ždrepčeva krv», Senadu koji nam je kuhao maneštricu, Mirsadu koji nam je pričao o muslimanskim običajima, Edmini, Bebi, Almi i ostalima koji su nam bili vodiči u razgledavanju grada, Atifu  koji nam je prepustio svoj krevet, a on spavao sve dane u šatoru (i savjetujem mu da se kada sljedeći put ode na more,  koji put i okupa u njemu).
Rudi što nas je zabavljao svojim pričama i s nama hodao do izvora «Muška voda», Fudi i  Ici što su nas upoznali s ljepotama svoga kraja, Ekremu, Murisu i harmonikašu koji su nas zabavljali svojom glazbom i pjesmom. Doktoru koji nas je zabavljao pričajući viceve i svirajući gitaru, a i svima ostalima. Nadam se da nisam nikoga zaboravila.

Često slušamo o bosanskom gostoprimstvu i draga nam je da se i ovaj put ta priča pokazala istinitom.

Tekst i fotografije: Tanja Prpić