PUTOPISI - ARHIVA 2007.

20. – 22. srpnja 2007.
JALOVEC – MOJSTROVKA

20. srpnja 2007. (petak)
Sudbina je valjda htjela da na ovaj izlet krene savršena ekipica, nas ukupno četrnaest, spremnih na osvajanje Jalovca i Prisojnika, dva vrlo zahtjevna slovenska vrha. Okupili smo se na Delti u petak u pet sati popodne i krenuli autima put Vršiča. Putem smo iskoristili slovenski zakon od pet promila i svratili na pivicu i nešto poslije devet sati navečer stigli do Vršiča, smjestili se u novouređeni Poštarski dom i ubrzo pošli na počinak jer očekivala nas je duga i naporna subota.

21. srpnja 2007. (subota)
Premda je polazak bio zakazan za točno u pet sati, buđenje je počelo već u četiri. Naoružani dobrom voljom, željom za penjanjem, vodom i sendvičima prošetali smo 15 minuta za zagrijavanje do ceste na Vršiču i odmah krenuli dalje. Staza nas je odvela u šumu koja je u tim jutarnjim satima još spavala, a uz nekoliko kraćih stanki uspeli smo se do granice šume i uživali u pogledu na Jalovec na kojem ćemo za samo par sati stajati. S koje god stane krenuli, ovo je vrlo moćna i visoka planina, a sve staze koje vode do njenog vrha duge su i vrlo zahtjevne. Poslije tri sata hoda od Vršiča nitko nije pokazivao nikakve znakove umora, pa smo na prve jalovčeve stijene zakoračili dobro raspoloženi i puni energije. Radile su i noge i ruke, a pogled prema ostalim Julijskim vrhovima na zapadu svakim je ispenjanim metrom bio sve veličanstvaniji. Oko sat vremena trajala je naša borba s okomitim stijenama, a nakon što smo poveli s 1:0 pojavio se sljedeći protivnik – dvjestotinjak metara dugi sipar popunjen mjestimično snijegom. Njega smo prebili ne koristeći ruke i u 10,30 sati našli se nadomak posljednjem iskušenju. Nepotrebnu opremu pospremili smo pored staze i ponešto lakši krenuli u osvajanje posljednje 300 metara visoke stijene. Iako je bilo još dosta rano, planina je bila nekako puna života. Sa svih strana skupljali su se planinari i u koloni kretali prema vrhu. Naša je grupa s vrha sipara okomitom stazom brzo stigla do grebena, a zatim osiguranim putem s veličanstvanim pogledom laganim korakom nastavila prema vrhu. I taj dio puta smo bili jači od planine. Jalovec je ostao shrvan pod našim nogama.
Sudeći po slovenskim putokazima prema kojima se od Vršiča do vrha Jalovca stiže za sedam sati, bili smo vrlo ponosni na naših samo šest i pol sati hoda, pa smo višak vremena zasluženo proveli uživajući na vrhu.
S vrha smo se spustili do mjesta na kojem smo ostavili ruksake i putem sreli grupu planinara iz Celja u kojoj je bio i jedan 82 godine star planinar. Naravno da smo ga zadivljeno ispratili pogledima i pozdravima. Sljedećih sat vremena slušali smo zvukove helikoptera slovenske Gorske službe spašavanja koji je iz tada još nama nepoznatog razloga nadletao područje od Prisojnika do Razora. Uz malo odmora pošli samo dalje, prema našem drugom cilju – Zavetišču pod Špičkom gdje su nas čekale sve radosti koje tog dana još nismo doživjeli: kava, pivo, jota, ričet, kranjske kobasice… Prolazno vrijeme nam je i dalje bilo odlično pa smo i na klupicama ispred Zavetišča proveli punih sat vremena.
Slijedio je najteži dio puta, povratak na Vršič. Nije u pitanju zahtjevnost staze, već dužina puta od čak četiri sata i naš umor koji je bio vidljiv već nakon prvih sat vremena hoda. Do Poštarskog doma stigli smo poprilično iscrpljeni oko 20,30 sati, a ono što je uslijedilo promijenilo je naš plan za nedjelju kada je na redu bilo osvajanje Prisojnika. Doznali smo da je razlog za kruženje helikoptera nad južnom stranom Prisojnika bio nesretan slučaj u kojem je život izgubio planinar iz Zagreba, a čija je grupa bila smještena u Poštarskom domu.

22. srpnja 2007. (nedjelja)
Zbog promjene plana, ujutro smo odlučili krenuti nešto kasnije, pa smo ostali ispred doma uživajući u kavi na jutarnjem suncu. U 7,30 sati prešli smo cestu na Vršiču i započeli uspon prema Slemenu, brdašcu koje zbog svoje visine od samo 1909 metara rijetko postane ciljem planinara iz Hrvatske. Staza nas je vodila prema prijevoju Vratca odakle smo slikovitom stazom doslovno prošetali do Slemenove špice, a zatim podno vrha odmorili na travnjacima s jedinstvenim pogledom na Jalovec i Mojstrovku. Dio nas odlučio je osvojiti Mojstrovku, dok se ostatak vratio na Vršič i prepustio ljenčarenju na svježem planinskom zraku.
Oko tri sata popodne svi smo se ponovno našli pred Poštarskim domom i krenuli na parking i zatim autima do Koče pri izviru Soče na posljednji odmor prije duge vožnje do Rijeke.

Poštarski dom
Na kraju treba reći i nekoliko riječi o Poštarskom domu na Vršiču. Svoj su odlomak u ovom putopisu zaslužili odličnom uslugom, vrlo niskim cijenama spavanja (4€), toplom vodom koje ima toliko da se za samo 3€ svaki planinar može istuširati, ali i mirom koji se ne može naći u samo 15 minuta udaljenom Tičarjevom domu gdje sve vrvi od turista i slučajnih prolaznika.

Riječ vodiča
Ovom putopisu moram dodati i svoje osobne dojmove jer ovo je bio moj prvi izlet u ulozi vodiča. Prvo želim reći da bi bez zajedništva u našoj grupi cijeli uspon na Jalovec, kao i drugi dan bili baš kako Slovenci kažu – "zelo zahtevni". Ovako je sve proteklo u super raspoloženju, pa su se vicevi pričali i tamo gdje obično nikome nije do priče, a napornost uspona jedva da se osjetila. Nakon što smo se umorni s Jalovca vratili do Poštarskog doma i doznali za nesreću na Prisojniku, svi su otišli na zasluženi odmor, a ja sam ostao pričati s Dragutinom, vodičem iz Zagreba koji je bio u vidnom šoku zbog smrti svog planinara i prijatelja. On mi je do ponoći prepričavao što se dogodilo na toj planini i savjetovao promjenu našeg plana za uspon na Prisojnik. Drugo mišljenje potražio sam kod domara iz Poštarskog doma koji je također bio protiv našeg uspona. Obojica su rekla da se nakon cjelodnevnog pohoda na Jalovec nitko ne upušta ići na zahtjevnu planinu kao što je Prisojnik. Kada sam ujutro cijeloj grupi objasnio promjenu plana, svi su to bez ijedne riječi negodovanja prihvatili i složili se da je to dobra odluka, pa sam iskoristio rezervnu varijantu izleta za nedjelju zbog koje nitko nije požalio. Obećanje da ćemo Prisojnik osvojiti prvom sljedećom prilikom i dalje vrijedi!

Tekst: Danijel Sorola

22. - 25. lipnja 2007.
TRIGLAV

22.6.

Krenuli smo s Delte ujutro u smjeru Ljubljana - Bled - Bohinj - Stara Fužina. U staroj Fužini nismo našli parking za četiri dana, pa smo automobile parkirali u dolini Voje kraj Koče na Vojah (690m). Ulaz za automobile u dolinu smo platili 10 eura po vozilu (za sve dane). Čim smo parkirali i pokupili pečate u Koči krenuli smo dolinom te uspinjući se prema Vodnikovom domu (1817m). Do nje nam je trebalo oko 6 sati. Vrijeme nas je služilo kao naručeno.U Vodnikovom domu smo se odmorili oko pola sata te nastavili naš uspon prema Triglavskom domu na Kredarici (2515m). Na stijeni podalje od Vodnikovog doma smo uočili borbu alpskih kozoroga (Capra ibex). Kad smo se popeli na Konjsko sedlo vjetar je puhao toliko jako da nam je kretanje na momente bilo otežano i opasno. Dobro je došla odjeća na duge rukave, zimske kape, rukavice... Rukavice su dobro došle za sajle pri kraju uspona. Nekako smo ipak uspjeli nakon 2 -2.30 sati doći do doma na Kredarici. Neki su prije toga navratili u kapelicu (gdje se s lijeve strane nalazi spomenica povodom 70. godišnjice pohoda Alojzija Stepinca na Triglav). Noćenje u domu s raznim boravišnim i eko-taksama nas je koštalo dobrih 12 € za kolektivne spavaonice, a oni koji su se odlučili za sobe su platili 14 € po osobi. Nakon večere (mogli smo birati između tri vrste jela po dosta skupim cijenama (jota, ječam s mesom, juha od povrća) - od 3 - 5.50 €) zabavljali smo se pričajući uz pivice (3 eura pola litre Laškoga), igrajući Čovječe ne ljuti se (kojeg imaju u domu) te razmišljajući o sutrašnjem usponu na vrh Triglava. Oko 22 sata, netko prije, a netko poslije, smo krenuli na zasluženi odmor. Naime, tog dana smo savladali uspon od 1800 metara.

23.6.

Usred noći vrijeme se pogoršalo. Počelo je nevrijeme. Munje su sijevale oko nas i padala je tuča. Zamišljeno sam pogledavao kroz dva bočna prozora u spavaonici i pitao se da li ćemo ići na vrh ili ne. Buđenje je bilo u 7, ali su se mnogi dignuli i ranije da izbjegnu gužvu za jutarnju toaletu. Vode u WC-u ima doslovno na kap. Tko je normalno htio oprati zube morao je nakapati u lončić ili bočicu. Curi kao kad se rakija peče. Piše da voda nije pitka. Voda se štedi gdje god je to moguće. Ujutro je prestalo grmjeti, ali je padao snijeg, dok smo mi doručkovali u blagovaonici iščekujući bolje vrijeme stalno pogledavajući kroz prozore. Bilo je tu i dosta slovenskih planinara. Kako je vrijeme odmicalo snijeg se pretvarao u kišu, te je tako počeo i pljusak. Znali smo da ništa neće biti od vrha ako ovako nastavi. Mnogima od nas je to bio prvi uspon na Triglav. Neki Slovenci su htjeli ići na vrh, ali domar nije nikoga puštao. Kako je kiša jenjavala odlučili smo krenuti prema domu Planika nadajući se da će međuvremenu kiša prestati i razići se magla koja se lagano nakupljala već od prethodnog dana. Krenuli smo. Trebalo nam je sat i pol do Planike. Nismo išli putem kraj stijene jer je bilo dosta snježnih nakupina, a i snijeg koji je preko noći napadao pomiješan s jutarnjom kišom stvarao je vrlo nesiguran teren, te smo vrlo oprezno krenuli prema drugom domu istim putem. Kad smo došli do doma vrijeme je krenulo na bolje. Naručili smo čajeve. Prezalogajili smo nešto od hrane koje smo imali sa sobom i i čekali da se bar smanji magla i malo osuše stijene od kiše. Nije prošlo ni pola sata i opet je počela jaka kiša. Bili smo razočarani. Znali smo tada da na vrh nećemo. Naš vodič Igor, nam je rekao ono što smo i očekivali - "Ništa od vrha ovaj put". Trebalo je krenuti dalje po planu.
Krenuli smo po kiši prema Tržaškoj koči na Doliču. Nakon dva sata po stazi mjestimično osiguranoj klinovima i sajlama stigli smo do doma. Tamo smo se odmorili, a neki su i ručali. Odande se pruža lijep pogled na zapadni dio Alpa. Nakon polusatnog odmora krenuli smo preko Hribarica prema Dolini triglavskih jezera. Na početku smo prošli preko vrlo strmog sipara, ali na vrhu je bilo puno lakši i zanimljiviji put po stijenama između kojih se kriju mnoge jame snježnice.
Spustili smo se do Zelenog jezera. Pošto smo se razdvojili putem, brža grupa planinara je otišla prema Zasavskoj koči na Prehodavcih. Mi smo ostali uživali u ljepoti jezera. Neki su rashladili noge u vodi. Bilo je tu i plutajućih gojzerica. :-)
Krenuli smo dalje laganim hodom, dolinom dok su se ostali planinari odmarali u koči. Malo, ali izabrano društvo bilo je dovoljno. Putem se ne možete izgubiti nigdje, jer nema raskrižja. Uočili smo nekoliko svizaca po putu. Došli smo do predivnog Velikog Jezera (Jezero v Ledvicah). Pojedinci su se spustili do njega, dok su ostali slikali sa staze. Tu smo dočekali ostatak ekipe s Koče. Zajedno smo krenuli dalje po predivnoj prirodi. Nakon otprilike pola sata prošli smo kraj jezera Močivec i došli do Koče pri Triglavskih jezeri. Kraj nje se nalazi predivno Dvojno jezero.
Za večeru u ponudi koče smo imali samo jedno jelo - jotu, i tzv. zavitek, odnosno štrudle (koje su bile tvrde i neukusne mnogima). Lošu hranu je popravila vedrina i humor domara. Najzabavniji domar na cijelom izletu. Noćili smo u kolektivnoj spavaonici na zadnjem katu. Za razliku od Kredarice tu je bilo vode u kupatilima. Cijena noćenja je bila 8 €. Na spavanje smo krenuli oko 22 sata.

24.6.

Nakon buđenja u 7 ujutro i doručka (mogao se kupiti doručak za 5 €) krenuli smo kraj Dvojnog jezera na zajedničko slikanje. Put smo nastavili prema Maloj Tičarici (2071m). Na pola puta, nakon nekoliko pređenih sjali smo ostavili rance da na uspon bude lakši. Prilikom uspona smo naišli na runoliste (Leontopodium alpinum). Vrh Male Tičarice je strm s jedne strane i gleda na ostale vrhove (Veliku Tičaricu, Kopicu) te na Koču na Dvojnom jezeru i istoimeno jezero. S druge strane na livadama se pruža vidik na alpski masiv. Nakon upisa u uspisnu knjigu i obveznog pečatiranja spustili smo se po rance i put nastavili preko Dednog polja (gdje je bio odmor) do Koče na Planini pri Jezeru. Najljepši dom na našem putovanju. Tu smo ostavili stvari u sobama, ručali, odmorili se, te popodne u 14.30 krenuli smo, preko Viševnika, do Pršiveca (1761m) iznad Bohinjskog jezera. To je vrh s najljepšim pogledom dosad. S njega se vidi Bohinjsko jezero, Vogel, te najveći dio vrhova Julijskih Alpi s Triglavom kao dominantnim. Na vrhu smo se "sunčali" oko pola sata te smo se spustili do VIševnika gdje smo napravili kratku pauzu u seoskom domaćinstvu. Gazda nam je susretljivo objašnjavao pojedine udaljene vrhove Alpi i staze. Moguće je tamo noćiti za 7 €. Laganim hodom smo se, nakon odmora, vraćali kroz šumu prema našem domu te smo prije samog odlaska u dom navratili do jezera. Neki su se čak i okupali, dok su neki imali nezgode prilikom fotografiranja. Nakon kraćeg vremena provedenog na jezeru, popeli smo se po padini izpod koče do našeg odmorišta. Večerali smo štrukle, po prethodnoj popodnevnoj narudžbi (4,5 €). Hrana je bila jako dobra. Ostali smo se zabavljati uz razne društvene igre (Briškula, Trešeta, Kitajska dama), a neki su se raspričali do sitnih sati uz slatki okus Borovinčeveca (liker od borovnice). Oko pola noći smo već svi spavali.

25.6.

Nakon ranog ustajanja i doručka (mnogi su uzeli tzv. "hemendeks" (eng.ham&eggs) po 5 € krenuli smo prema našem cilju preko Vogara. Na Vogaru smo se odmorili pola sata, te nastavili spuštanje prema dolini Voje gdje smo ostavili automobile. Od Vogara do doline ima dobrih dva i pol sata hoda kroz šumu. Kad smo se spustili vodič je odlučio da do automobila idemo kroz kanjon rijeke Mostnice. Predivan krajolik koji je šteta propustiti. Na jednom dijelu kanjona smo se i odmorili uz samu rijeku, a hrabriji su ispirali žuljeve. Kad smo došli do automobila, pokupili pečate (oni koji to nisu napravili na početku), neki i ručali u Koči na Vojah, otišli smo automobilima prema Bohinjskom jezeru. Neki su se okupali, dok su drugi otišli pojesti malo "bolji" obrok u restoran Rupa u Staroj Fužini. Vrlo dobra hrana, a nije niti skupa. Nakon jela našli smo se svi skupa u centru Bohinja i krenuli put Rijeke. Nakon Ljubljane smo na odmorištu sredili posljednje dojmove. U Rijeku smo stigli u večernjim satima.

Tekst: Damir Jelić

6. svibnja 2007.
NANOS

Pun autobus planinara među kojima je bilo čak deset polaznika prije dva mjeseca završene planinarske škole krenuo je predvođen vodičem Fehimom Buševcem sa Delte u 6,30 sati put Slovenije. Uz polusatno čekanje na hrvatskoj granici iz nama nepoznatih razloga, u mjesto Razdrto stigli smo oko 8,30 sati dobro raspoloženi i spremni na zahtjevan uspon što nam je stajao pred nogama. Vrijeme je bilo pravo proljetno, hladan planinski zrak s vedrim nebom koje je u kotlinama zaklanjalo nekoliko niskih jutarnjih oblaka.

S oko 700 metara nadmorske visine pješačenje smo započeli najprije uzbrdicom kroz šumu da bi zatim stigli do stijena odakle se pružao prekrasan vidik na cijelu Postojnsku dolinu i brežuljke oko nje. Nekima među nama ovo je bila prva prilika da se suoče s nekoliko klinova i sajli koji su olakšavali penjanje po stijenama na dijelu puta oko sat vremena prije dolaska na vrh. Poslije stijena staza nas je dovela do travnjaka prekrivenih cvijećem pred sam vrh Nanosa. Zbog napornog uspona naš je pogled s vrha potrajao kratko jer smo požurili prema osvježenju do Vojkove kuće. Polusatni odmor posvetili smo sendvičima i pivu, a točno u 11 sati Fehim je dao znak za polazak prema Abramu.

Plavo nebo već se tada sakrilo iza par bijelih oblaka što su se počeli skupljati iznad Nanosa. Staza se od Vojkove kuće spuštala kroz šumu preko livada prema sjeverozapadu. Negdje na polovici puta oblaci su nas počastili kišom, pa smo preko sebe prebacili kabanice i tako nastavili hodati sve do oko pola sata prije Abrama gdje se vrijeme opet promijenilo, ali ovog puta na bolje. Zagrijani dvosatnim pješačenjem i suncem stigli smo do Furlanovog zavetišča pri Abramu i tu se, uz zdravu domaću hranu i negodovanje zbog medvjeda koji je ovdje zatočen u kavezu kao neki izložbeni primjerak služio da bi zabavljao posjetioce, posvetili pravom ljenčarenju i sušenju mokre odjeće.

Puni sat koliko smo proveli na ovoj kmetiji vrijeme nas je odlično služilo, no kad je trebalo krenuti dalje oblaci su se opet skupili i zaprijetili kišom što je naše spuštanje šumskim putem prema Vipavi učinilo pravom morom. Na početku planinarenja bilo je predviđeno da se s Nanosa spuštamo u dvije grupe, od kojih bi jedna išla strmim putem preko sajli do Vipave, dok bi druga krenula stazom kojom se na kraju ipak vratila cijela naša skupina, što se pokazalo kao dobra odluka našeg vodiča. Kiša je uz grmljavinu počinjala i prestajala padati nekoliko puta, pa smo se i po ovoj lakšoj stazi sklizali i padali, a jedan planinar čak je i ozbiljnije ozlijedio koljeno pa mu je u pomoć morao priskočiti sam vodič.Cijela agonija spuštanja završila je posjetom starom gradu iznad Vipave, izvorima rijeke Vipava i kavom na središnjem trgu ovog malog mjesta gdje smo se oko 18 sati sretni zbog uspješno okončanog izleta ukrcali u autobus i krenuli prema Rijeci. Naravno, više nitko nije pričao o kišnim trenucima jer izlet je na kraju tog dana ispao odličan i svakako će se pamtiti po lijepim događajima kojih je bilo jako puno.

Tekst: Danijel Sorola

28. travnja 2007.
OŠTRI MEDVJEĐAK I PLITVIČKA JEZERA

Lijepo, vedro subotnje jutro na Delti. Vrijeme polaska 6 sati i 45 planinara nestrpljivih da krene prema Plitvicama. Plitvička jezera proglašena su nacionalnim parkom 1949. godine, a pod zaštitom UNESCO-a nalaze se od 1979. godine. Vožnja do Plitvica je bila vrlo ugodna sa zaustavljanjem u Senju kako smo popili kavu i krenuli dalje.
Po kupovini ulaznica ispod hotela Jezero razdvojili smo se u dvije grupe. Grupa B koja je brojila 15 ljudi vlakićem je krenula prema velikom slapu Plitvice, a grupa A koja je brojila 30 ljudi krenula je na vrh Oštrog Medvjeđaka (889m). Do vrha smo stigli za sat i deset minuta bez stajanja. Na vrhu smo malo pojeli, pečatirali dnevnike i hvatali tople zrake proljetnog sunca. Sa samog vrha Medvjeđaka i nije neki naročiti pogled, a nezgodno je to što ne poznajete kraj, a znate da vam pogled seže daleko u Bosnu, ali dokle ne znate.
Silazak do parkirališta Rastovača trajao je dva sata, tako da smo u razgledavanje jezera krenuli u 13,30. Plitvička jezera kao i uvijek oduševljavaju svojom ljepotom, predivnim spektrom plavozelenih boja. Ovaj puta sam primijetio veliki broj riba koje bez ikakvog straha plivaju uz rub jezera. Izlov riba je najstrože zabranjen zato one spokojno ljenčare i čekaju da im gosti bace štogod od jela. Na Kozjačkoj dragi smo se uz koju pivicu odmorili dok smo čekali brodić da nas preveze do Gornjih jezera. Razgledavanje jezera nastavili smo sve do 17 sati kada smo došli na početak Gornjih jezera. Tu smo sačekali vlakić koji nas je u 17,20 sati dovezao do početne stanice gdje smo se ujutro razdvojili.
Na licima svih planinara bio je vidljivo zadovoljstvo sa lijepo provedenim danom. Kod nekih se to zadovoljstvo miješao s umorom jer ipak smo mi više od sedam sati na nogama. Po dolasku do autobusa svi smo se presvukli u čistu i suhu odjeću te u 18 sati krenuli kući. Na povratku smo stali na jednom privatnom domaćinstvu gdje smo kupili sira, rakije i meda za kući. U Rijeku smo stigli u 21 sat prepuni lijepih uspomena i zadovoljni provedenim danom.

Tekst: Igor Korlević

21. travnja 2007.
RUSOV POHOD PO MEDVEDNICI

Petnaesti tradicionalni Rusov pohod po Medvjednici okupio je 42 sudionika iz Rijeke i okolice, koji su u 6 sati krenuli s Delte put Zagreba. Pohod je započeo na potoku Bliznec i tekao svojim već uobičajenim tokom. Vrijeme je bilo malo oblačno i to je pogodovalo dobrom hodu. Cijelim putem, kao i na  drugoj kontrolnoj točki Hunjki susretali smo se s brojnim prijateljima iz drugih planinarskih društava.
Pauza na Hunjki, koju smo iskoristili za nešto pojesti i razmijeniti nekoliko riječi sa domaćinima Planinarskim društvom "Ericsson Nikola Tesla" prošla je vrlo brzo. Sad je već i sunce zasjalo i veliki uspon od Hunjke do Risove jazbine kraj koje smo prošli učinio je to da su se svi dobro uspuhali i oznojili. Nastavili smo laganim hodom do vrha Medvednice, odnosno vrha Sljeme na 1033 metara nadmorske visine.
Obzirom da smo sada pred sobom imali još samo malo spuštanja, svi smo se opustili i uživali na terasi kod antene. Na kraju našeg pohoda u pansionu Medvednica čekala nas je zaslužena i dobra hrana. Ja sam se odlučio za maneštricu s kobasicom, a bilo je i onih koji su uživali u tripicama. Svi su zaključili da je hrana malo pikantna, ali to je bilo sigurno zato da bi se moglo više popiti. Vani na terasi svirala je živa glazba pa smo se i mi poslije ručka pridružili u plesu. Najaktivniji je bio Mario Polla koji se nije štedio niti nakon pet sati hoda, zavrtio je sve žene koje su mu se našle na dohvat ruke. Žao nam je bilo napustiti tako dobro društvo, ali naš današnji izlet još nije završio.
Imali smo još u planu obići Muzej seljačkih buna u Gornjoj Stubici. Do muzeja smo došli u 17 sati nakon malo podužeg čekanja nekolicine neodgovornih članova, koji su u želji za stavljanjem što više pečata ostavili cijelu grupu na čekanju više od pola sata. U muzeju nije bilo kustosa tako da smo se sami snalazili po kulturno-povijesnoj, likovnoj i etnografskoj zbirci.
Nakon Muzeja otišli smo do čuvene Gupčeve lipe gdje smo se zadržali do 19 sati, a onda krenuli kući i bez stajanja u Rijeku stigli u 21 h.

Tekst: Igor Korlević

9. travnja 2007.
VREMŠČICA – ŠKOCJANSKE JAME

Već sama prognoza vremena dva-tri dana prije izleta dala je naslutiti da se pod svaku cijenu treba naći u ovom autobusu koji je u 7 sati krenuo s Delte i vodio nas u Sloveniju, 160 kilometara od Rijeke, u mjesto Senožeče.
Nakon jutarnje kavice uz pogled na južnu padinu Nanosa i pripreme za uspon, nas tridesetak krenulo je oko 9,15 sati odlično markiranom stazom prema vrhu Vremščice. Put nas je vodio laganom uzbrdicom kroz šumu i premda smo očekivali napad proljeća sa svih strana, lako je bilo uočiti da u ovoj novoeuropskoj državi ove godine ono ipak malo kasni. Dok je na Kvarneru šuma već odavno zelena, ovdje su na stablima tek počeli izvirivati zeleni izdanci listova, pa smo odustali od proljeća za neko vrijeme i nadali se dočekati ga na velikim livadama pri samom vrhu Vremščice. Iako nas je većina već bila u kratkim rukavima, staza je od lagane uzbrdice postepeno prelazila u pravi uspon, pa je vrućinu bilo moguće obuzdati tek za oko sat vremena kada smo izašli iz šume i stigli do travnate visoravni između vrha Slatne i Bukovog vrha. Tu nam se prvi put u vidokrugu pojavio naš visoki cilj – planina od 1027 metara. Staza je dalje vodila kroz manju šumu sve do velike livade s koje je ravno krenula strmom južnom padinom sve do vrha. I ovdje smo ostali razočarani proljećem koje je odlučilo stići poslije nas, pa od svog šarenila cvijeća na koje su Slovenci toliko ponosni nismo vidjeli mnogo, ponekog šafrana i ciklamu, te još nekoliko prvih vijesnika proljeća, što je za ovo podneblje gotovo ništa.
Za nešto manje od dva sata od početka puta na 560 metara nadmorske visine u Senožeču, uživali smo na proljetnom suncu i lijepom pogledu s najviše točke Vremščice. Pogled je sezao od Slavnika i vrhova Ćićarije na jugu do Nanosa na sjeveru, od obrisa Snežnika u daljini prema istoku, do Kopra i dijela Italije na zapadu. Vrijedilo je ovdje odmoriti, izležavati se neko vrijeme na suncu koje je sve jače grijalo, prepričavati dogodovštine s raznih izleta i podijeliti međusobno koji dobar zalogaj s očima uperenim u prostranstva oko nas.
Nešto iza podneva izležavanju je došao kraj. Pred nama su bila tri sata hoda do našeg niskog cilja – Škocjanskih jama. Krenuli smo južnim padinom prema istoku, a zatim strmo prema jugu i već za sat vremena gledali Vremščicu iz njenog podnožja. Staza nas je kroz borovu šumu, preko brojnih livada od podnožja vodila do sportskog aerodroma Gabrk, a zatim kroz selo Gradišče do vidikovca na Veliku i Malu dolinu Škocjanskih jama. Prije ulaska u podzemlje nagradili smo se hladnim pivicama koje su zbog sunca što nas je cijeli dan peklo bile slađe nego ikad. Od dobrog Slovenca dobili smo ulaznice za Škocjanske jame po posebnom popustu (7,50 umjesto 11€) i krenuli do ulaza u špilju. Našu je grupu kroz jame vodio Edi, a od njega smo saznali toliko informacija da ih je nemoguće sve ni zapamtiti, a kamoli točno ponoviti. Već na ulazu zamolio nas je da ne fotografiramo unutar špilje, pa se tako na našim stranicama neće naći niti jedna slika nastala u podzemlju na ovom izletu. Ova Edijeva molba o ne-fotografiranju potakla me da uopće ne opisujem špilju iznutra, jer je naše opće i potpuno oduševljenje dovoljan opis svega što smo vidjeli i čuli u sat i pol vremena provedenih ispod zemljine površine, a ukoliko još niste posjetili ovaj prirodni fenomen, vama neka to bude topla preporuka da to učinite što prije.
S ugodnih 12 stupnjeva u dijelu špilje koji smo mi obišli, vratili smo se na vanjskih dvadesetak stupnjeva. Dio nas je obišao jamski muzej, dok su se drugi odmorili uz razmjenu dojmova iz špilje i pripremili za odlazak u Rijeku. Na Deltu smo stigli oko 19,45 sati, a na kraju ovog putopisa treba spomenuti da je mjerni uređaj koji broji naše korake i pomoću njih izračunava pređenu udaljenost, na cilju izleta pokazivao da su noge toga dana prešle 25 kilometara.

Tekst: Danijel Sorola

30. ožujka – 1. travnja 2007.
POSJET PLANINARA PD KONJUH

Planinarsko društvo Kamenjak imalo je čast u svome gradu ugostiti članove PD Konjuh iz Tuzle. Za svoju destinaciju odabrali su upravo ovaj kraj kako bi obnovili prijateljstvo dvaju planinarskih društava i uživali u pogledu s kvarnerskih vrhova na more. Pedeset bosanskih planinara iz Tuzle, Gradačca (PD Gradina), Gornjeg Vakufa i Lukavca stiglo je u petak oko 17 sati na Grobničko polje gdje su ih dočekali i pozdravili planinari Kamenjaka, da bi zatim zajedno krenuli u razgledavanje Rijeke. Počevši od Trsatske gradine i crkve Majke Božje Trsatske, naš član Aldo Smirčić poveo ih je u turistički obilazak grada po Trsatskim stubama do znamenitosti u središtu Rijeke. Uz priče iz povijesti prošetali su Kontom do HNK Ivana pl. Zajca, a zatim Korzom do prostorija PD Kamenjak gdje su ih dočekali riječki prijatelji i pozdravili ih uz kolače i riječi dobrodošlice. Nakon druženja, planinari iz Bosne i Hecegovine krenuli su prema Delti, a zatim autobusom do planinarskog doma Sušak na Platku. Pratili su ih planinari PD Kamenjak, pa je druženje u domu nastavljeno do duboko u noć.
Subota je bila dan za obilazak planinskog područja. PD Kamenjak je organizirao odlazak na ljepoticu među kvarnerskim planinama – Učku, što je bilo posebno zanimljivo gostima iz Tuzle, jer prilika da se sa same morske obale popnu čak 1400 metara nešto je što se definitivno ne propušta. No, kako je među Bosancima bilo i onih s manje kondicije, organiziran je i jedan lakši uspon, kako bi svi osjetili čari Učke. Prva je grupa krenula težom stazom od Lovrana preko Babinog groba i Male Učke do Vojaka, dok je druga odabrala lakšu stazu.
Prema riječima vodiča prve grupe, Igora Korlevića, niti kiša koja je padala dvadesetak minuta nije mogla pokvariti izlet. Put dug šest sati bio je ispunjen veseljem, ispijanjem domaće rakije i, prilikom dolaska na Babin grob, pitanjima «a tko je ta baba» i «gdje joj je grob»… Nakon Babinog groba planinarima je počelo manjkati vode, ali taj je problem odmah riješen jer su se planinari napili sa izvora na Maloj Učki. Do tog dijela puta već je izvirilo i sunce, ali pogled s vrha u prostranstva Istre i Kvarnera ipak su kvarili niski oblaci. Ovdje treba po tko zna koji put pohvaliti Upravu Parka prirode Učka, koja je oznakama na kuli na Vojaku dočarala sve što su oblaci sakrili, pa su planinari-gosti zadovoljno zamišljali sve što se s Učke za lijepog vremena može vidjeti.
Grupu koja je odabrala lakši uspon vodili su Željka Buševac i Branko Kranjac. Nakon što su ostavili prvu grupu u Lovranu, autobus ih je poveo do Poklona, odakle su krenuli stazom prema Vojaku da bi se zatim obje grupe zajedno vratile do Poklona i u večernjim satima pošle na Platak. Bila je to još jedna prilika za druženje planinara dvaju prijateljskih društava, a glazba, pjesma, ples i međusobna razmjena poklona ostat će svima u lijepom sjećanju.
Nedjelja kao posljednji dan posjeta PD Konjuh i njihovih prijatelja prošla je u znaku Kamenjaka i Opatije bajne. Nakon doručka u domu na Platku, Konjuhovci su se spustili do podnožja brda Kamenjak gdje su ih dočekali riječki planinari da bi ih poveli prema vrhu na koji su posebno ponosni. Sam uspon i silazak s Kamenjaka potrajali su oko sat i pol, a zatim, za oproštajni izlet, karavana je krenula prema Opatiji, na šetnju uz more. Nažalost, tu je bio i kraj našeg trodnevnog druženja, jer Konjuhovce je čekalo osam sati vožnje do Tuzle.

Kako su posjet našim krajevim doživjeli planinari iz BiH pročitajte na njihovim internetskim stranicama, a na našima neka ostane zapisano i to da smo tijekom ovog posjeta obnovili dugogodišnje prijateljstvo s Planinarskim društvom Konjuh i obećali im uzvratni susret kojem se unaprijed veselimo.

Tekst: Danijel Sorola

4. ožujka 2007.
ŽENE U PLANINU
Kastavske šetnice u Lozi i Lužini

Počelo je polaskom gradskog autobusa za Kastav negdje iza 7 ujutro. To je mali, pitoreskni gradić pokraj Rijeke s bogatom poviješću. Nas nekolicina smo došli busom, dok su drugi došli automobilima. Mjesto okupljanja u Kastvu je bila poznata kastavska crkva Sv. Marije - "Crekvina" (razrušena crkva na vrhu Kastva). Tamo nas je dočekao Boris iz našeg društva (koji vodi odsjek skijaškog trčanja - "Lauferi") s čajem, keksićima i ostalim proizvodima za zagrijavanje i početak jednog ugodnog druženja po još ljepšem vremenu. Taj dan kao da je proljeće uranilo. Sunce nas je grijalo cijelim putem. Nakon okrjepe i dobivenih kartica za godišnje pečatiranje memorijala jedna grupa planinara je krenula u razgledavanje grada Kastva s vodičem. Vodič nas je proveo između ostalog po Trgu Matka Laginje, kastavskoj Loži, kroz Gradska vrata do poznatog trga Lokvina (tamo se nalazi crkvica Sv. Trojice - danas galerija) gdje se održava poznato Kastafsko kulturno leto, do crkve Sv. Jelene Križarice (ispred nje s terase je lijep pogled na Opatiju i Učku) i kule Žudike (vidikovac i ujedno najviša točka u Kastvu) na kojoj su se nekad izvršavale kazne.
Druga grupa planinara se u to vrijeme zagrijavala uz topli čaj na Crekvini i dočekivala planinare iz drugih planinarskih društava koji su još dolazili na mjesto polaska.
Poslije Žudike smo išli za vodičem do Crekvine, te potom posjetili Muzejsku zbirku Kastavštine (otvorena 6. lipnja 1981. na Dan Grada Kastva; sastoji se od arheološkog, etnografskog kulturno-povijesnog postava, te postava NOB-a), a obnovljena 2005. i Bačvarsku izložbu (izložba bačvarskog zanata kastavštine).
Nakon razgledavanja vratili smo se negdje oko 9.30 na Crekvinu i pohod po šetnicama u Lozi i Lužini je počeo. Plan je bio proći najdužom, crvenom, stazom, tzv. stazom srne (oko 16,5 km) . Vrijeme je bilo naručeno (po običaju). Staza ide kroz šume Loza i Lužina do mjesta Breza i natrag do Kastva. Do Breze smo napravili kratku pauzu kraj lovačke kuće u Sebenjinom, a u Brezi (točnije kraj crkvice Bezgrešne djevice Marije na rubu sela Breza) nas je opet dočekao Boris s čajem, keksićima i ostalim rekvizitima (čitaj: majicama PD Kamenjak) koji su se odmah razgrabili po simboličnoj cijeni. Nakon polusatnog odmora i slikanja krenuli smo natrag drugim putem. Usput smo se popeli na obližnji Mačkov vrh (504m), te razgledali Šparožnu jamu (samo oni sa svjetiljkama, jer nije osvjetljena) uz stručno vodstvo speleologa i napušteno selo Cari. Nakon otprilike 6 sati pješačenja vratili smo se u Kastav, te se zahvalili svim društvima koji su sudjelovali u ovom zajedničkom druženju. Neki su sjeli na kavicu prije odlaska doma...

Tekst: Damir Jelić

24. veljače 2007.
Iz Frbežara na Sokolske stijene i Rudnik

Premda se radi o izletu na kojem su bili samo polaznici planinarske škole, topla je preporuka svakome tko ovu stazu još nije upoznao da je što prije uvrsti u svoje planinarske planove. Put vodi, naravno, cestom iz Rijeke, preko Gornjeg Jelenja prema Crnom lugu i dalje do Tršća, a onda usred Tršća skretanje na lijevo do planinarske kuće Frbežari na 824 metara nadmorske visine. Na parkingu ispred kuće oprostili smo se sa svojim vozilima, obuli gojzerice, napunili boce vodom i krenuli cestom prema prvom cilju – Sokolskim stijenama (961m).
Vodili su nas Fehim Buševac i Igor Korlević, a nakon poduže šetnje cestom prema zaseoku Sokoli i povremene pozdrave prolaznicima, skrenuli smo desno i zaputili se odlično markiranom stazom do spomenika Prvoj istarskoj partizanskoj četi. Uz mali odmor i zanimljive povijesne priče naših vodiča, nastavili smo uspon prema okomitim stijenama na čijem vrhu se ističe veliki natpis TITO. Oko pola sata kasnije, sjedili smo na vrhu Sokolske stijene i uživali u pogledu na Gorski kotar.
Put od Sokolskih stijena prema vrhu Rudnik zapravo je šetnja jednom od najljepših šuma Gorskoga kotara. Vodi kroz bjelogoričnu šumu malo uzbrdo, pa opet nizbrdo i tako oko sat vremena uživanja laganim korakom. Pred sam vrh Rudnika (1011m) pruža se predivan pogled na slovenski Snežnik (1796m) i šumovite brežuljke što ga okružuju. Na Rudniku smo se zadržali nešto duže, malo zbog okolnih ljepota i tišine što nas je okruživala, a malo zbog pečatiranja dnevnika Hrvatske planinarske obilaznice. Skijaškom stazom spustili smo se u stilu Janice natrag do kuće u Frbežarima gdje nas je čekala naša kuharica Fina s jotom i palentom, za savršen kraj savršenog izleta.

Tekst: Danijel Sorola

28. siječnja 2007.
Planinarska škola pod zemljom na satu speleologije u Fužinama i uspon na Preradovićev vrh

Školarci planinarske škole PD Kamenjak imaju se čime pohvaliti! Prošle nedjelje (28. siječnja) dogodio nam se savršen izlet. Upravo onakav o kakvom svaki planinar sanja. Lijepo vrijeme, ugodna zimska šetnja uz zaleđeno jezero, posjet zanimljivoj špilji i upoznavanje s njezinim tajnama, te osvajanje obližnjeg Preradovićevog vrha pokrivenog snijegom.
Naši vodiči Fehim i Željka odveli su nas vlakom u Fužine. Točnije, tri kilometra sjeverno od Fužina, u spilju Vrelo kako bi nešto naučili o speleologiji. Kako to već ide, našli smo se rano ujutro na riječkom željezničkom kolodvoru, kupili zajedničku kartu za 33kn po osobi i već za sat vremena sišli s vlaka u Fužinama. Naoružani kapama i rukavicama krenuli smo po snijegu prvo prema središtu Fužina, a zatim uz jezero Bajer prema špilji Vrelo. Pred ulazom u špilju čekao nas je naš domaćin, «špiljski čovjek» zadužen za predavanje o speleologiji, jedan od rijetkih koji može reći da je nogom kročio tamo gdje prije njega nitko nije – Nebojša Anić. Nakon sniježne šetnje na minus dva stupnja bilo je ugodno ući u špilju i zagrijati se na oko plus osam stupnjeva, kolika je stalna unutrašnja temperatura zraka.
Špilja Vrelo otkrivena je sredinom prošlog stoljeća, a prije toga bila je skrivena ljudskom oku tri i pol milijuna godina. Svojom ukupnom dužinom od 310 metara, od čega je 180 metara uređeno za posjetitelje, jedna je od najljepših špilja u ovome kraju. Bogata je stalaktitima i stalagmitima, a krasi je i potočić s jezercem u sredini špilje. Nebojša Anić, inače instruktor speleologije u speleološkom društvu Pauk iz Fužina, objasnio nam je puno toga što nas je zanimalo, ali i otkrio mnogo stvari koje su za nas do tada bile potpuna misterija. U jednosatnom upoznavanju s ovom istraživačkom znanošću, doznali smo na koji način nastaju i kako se istražuju ti duboki, vlažni, hladni i mračni prostori ispod zemljine površine. Nebojša nam je ukratko objasnio i tehniku svladavanja speleoloških objekata, pokazao nam dio opreme koja se pritom koristi, a rado je odgovarao i na naša pitanja. Ispričao je mnoge zanimljivosti vezane uz speleologiju, a pri kraju razgledavanja i upoznavanja sa špiljom Vrelo, priuštio nam je i nekoliko trenutaka pod zemljom u potpunom mraku.

Naoružani svježim informacijama i ohrabreni lijepim vremenom, iz špilje smo krenuli put Preradovićevog vrha. Laganim korakom po tridesetak centimetara snijega, za 45 minuta osvojen je i taj vrh, te je vesela družina po nešto oblačnijem vremenu krenula putem oko jezera natrag u centar Fužina na kavicu i odmor prije vlaka.
Bila je to jako lijepa nedjelja. Nešto smo novo i zanimljivo naučili i konačno dočekali malo planinarenja po snijegu. Izlet polaznika planinarske škole bio je više nego uspješan.

Tekst: Danijel Sorola

14. siječnja 2007.
Tradicionalni zimski uspon na Pliš

Za razliku od prošlogodišnjeg uspona kad nas je bilo 17 ove godine nas se skupilo čak 52.
Bila je to impozantna skupina planinara. Bitna je još jedna usporedba s prošlogodišnjim pohodom. Prošlogodišnji pohod je imao obilježje zimskog uspona uz nisku temparaturu i pojačani vjetar, a snijeg je stvarao zimski ugođaj. Toga svega nije bilo ove godine. Vrijeme je bilo toplo bez imalo snijega, uz maglu, tako da se s vrha Pliša nije ništa vidjelo. Na našu sreću nije bilo kiše. Kasnije se magla razišla pa je bilo ugodnije planinariti.
Nakon dolaska osobnim automobilima u Klanu, krenuli smo u 9 sati i 30 min preko sela Laz prema vrhu. Bila je to polagana šetnja i brzo smo bili na vrhu. Nakon kraćeg odmora i pečatiranja spustili smo se do bijele ceste koja vodi od Lisca prema Gumancu a dalje na jednu stranu prema Obruču i drugu prema Gerovu. Pošto smo imali dosta vremena na raspolaganju otišli smo tom cestom do Kraljice šuma, gdje je inače jedna od KT klanske obilaznice. Kasnije smo se vratili preko Lisca u lovačku kućicu radi ovjere pohoda. Domaćini su kao uvijek do sada pripremili za sve učesnike pohoda ukusan grah uz prigodnu cijenu od 15,00 kn. Nakon objeda i odmora vratili smo se u Klanu, a nakon toga smo nastavili automobilima put kućama.

Bio je to jedan od ljepših izleta iako vrijeme nije bilo idealno. Posebno veseli, a to su i mnogi zamijetili, da je u tako velikoj skupini bilo mnogo mladih od kojih je većina polaznika planinarske škole.

Tekst: Fehim Buševac

arhiva 2006. - 2005...