PUTOPISI - ARHIVA 2006.

16. prosinca 2006.
Medveđak - Kobiljak

PD Kamenjak

Krenula ekipa od 14 članova Kamenjaka vlakom, u subotu, u 7.30 ujutro do stanice Drivenik. Kupili smo povratnu kartu do Liča (od tamo smo se vratili) koju je svatko platio 33.60 kn. Kad smo se iskrcali nakon jedno pola sata vožnje na stanici Drivenik, krenuli smo put Medveđaka (ili Medviđaka).

Pošto je uspon prema vrhu po stijenama potrebno je za tamo imati dobre gojzerice (pogotovo ako je vlažno). Isto tako na Medviđak se ne bi trebalo penjati na proljeće ili ljeti, jer vrvi zmijama. Ostavili smo štapove prije pentranja po stijenama. Vrijeme je bilo maglovito, tako kad smo došli na vrh vidik je bio sužen na ostale članove ekipe. Tamo smo se malo odmorili, slikali i pojeli koji zalogaj. Na vrhu postoje čak tri pečata od kojih je jedan u stijeni, a ostala dva u limenoj kutiji.

Nakon silaska s Medviđaka vrativši se na glavnu šumsku cestu skrenuli smo starim putem prema Kobiljaku. Naime, postoji i noviji i kraći put (označen brojkom 5) , ali mi smo se ipak uputili već provjerenim. Padale su krupne kapi kiše iz magle, tako da je nas par čak izvuklo cerade za naprtnjače. Penjanje na Kobiljak je bilo vrlo sklisko. Ostavili smo štapove, a neki čak i naprtnjače na dnu stjenovitog dijela. Opet pentranje po stijenama, za koje treba izdvojiti oko 10-tak minuta. Magla nas je dočekala i na samom vrhu. Tamo su se pojedinci slikali i, naravno, udarali žigove u sve moguće dnevnike. Isto tako, nakon kraćeg odmora smo krenuli silazno do Liča kroz mokro lišće i veliku strminu. Dvojica (jedan od njih je Fehim) su išla provjeriti kuda ide staza 5 s vrha.

Oko 14 sati smo stigli u Lič i okupirali lokalni birc. Tamo smo se grijali uz pivice i čaj dobrih 3 sata kad smo krenuli na željezničku stanicu. Vlak je došao u 17.15. i nas dvanaestero (-2) smo se ukrcali. Na sljedećoj stanici u Driveniku su se pojavila dva "izgubljena" planinara. Rekli su da staza 5 ide ponovno na Medveđak.

Vratili smo se u Rijeku nakon otprilike četrdesetak minuta vožnje vlakom.

Ukratko, na Kamenjak i Kobiljak ne preporučam penjanje osobama koje nisu vične tome i nemaju dobre planinarske cipele. Isto tako nije baš niti za početnike (mogu čekati na dnu stijenja). Izbjegavati odlazak na te vrhove u proljeće i ljeti - zmije. Obično se tamo ide u prosincu.

Autor teksta: Damir Jelić

22. travanj 2006.
Rusov pohod (Bliznec – Njivice – Hunjka – Sljeme – Pansion Medvednica)

PD Kamenjak

Nakon dužeg vremena (ni sam ne znam otkad) na Delti su se našli članovi tri planinarska društva: Učka, Duga i Kamenjak. Bio je to jedan prizor kojega je trebalo zabilježiti. Naime PD Učka organizirao je autobus i u strahu da ga neće napuniti ponudio je mjesta Dugi i Kamenjaku. Strah da neće popuniti autobus bio je opravdan. Jedini nedostatak je bio što pojedino planinarsko društvo nije znalo sa koliko mjesta raspolaže. Mišljenja sam da bi i ubuduće trebali zajednički planirati izlete, jer bi tako lakše i jeftinije mogli popuniti autobus.

Vrijeme okupljanja je bilo 6 sati ujutro. Da ne povjeruješ. Lako je bilo starijim planinarima i penzićima ali mladim planinarima je to bilo pre rano. Na polasku smo kasnili 15 minuta i to zbog mladih članova PD Kamenjak koji su još topli iz kreveta došli na Deltu. Put do Zagreba i potoka Bliznec gdje je bio start RUSOVOG POHODA protekao je u udobnoj vožnji. Na samom startu 14. Rusovog pohoda u organizaciji PD Erikson Nikola Tesla smo se pozdravili sa domaćinom i platili startninu 10 kn. Laganim hodom krenuli smo do prve kontrolne točke Njivice do kojih smo došli za 45 min. Tu smo se dobro raskomotili a ja sam prvi puta ove godine metnu kratke hlače. Na putu do druge kontrolne točke Hunjke kraj nas je protutnjala velika grupa mladih iz policijske akademije. Sva sreća da su oni otišli na Puntijarku. Na Hunjku smo stigli u 11,30. Tu nas je čekao topli čaj i kolači. Poslije kratkog zadržavanja odlučili smo krenuti dalje ali ne po markiranoj stazi već direktno do Risove jazbine. To je planinarska kuća PD Ina Naftaplina iz Zagreba, nama dragim prijateljima. U kući je bila samo Mira koja je čekala planinar iz Kutine. Poslije kratkog i ugodnog razgovora pozdravili smo dragu domarku i krenuli dalje. Put nas je vodio kraj Izviđačkog odmarališta koje se preuređuje u prvoklasne apartmane, pa dalje do SLJEMENSKE KAPELICE i antene na vrhu Sljemena ( 1033 m )

Na vrh Medvednice stigli smo u 13,15, tu smo sjeli i popili prvu kavu. Na samom vrhu Medvednica je prošarana skijaškim stazama i velikim brojem kućica i kontejnera koji su ostali poslije skijaškog spektakla na Sljemenu. Cilj današnjeg pohoda bio je u pansion Medvednica, gdje smo stigli u 14 sati. Na samom dolasku dočekala nas je glazba i ples ali mi smo se ipak odlučili najprije pojesti grah s kobasicom. Pjesma i ples su potrajali do 15,45 kada smo morali krenuti kući. Moram priznati da me ples oznojio više od planinarenja. Na spuštanju sa Medvednice stali smo pogledati Kraljičin zdenac i popeli smo se na oltar domovine Medvedgrad. Zagreb smo napustili u 18 sati pošto smo otpratili našeg prijatelja Jožu koji je bio naš današnji domaćin i zabavljao grupu planinara koji se nisu htjeli penjati, već su autobusom došli do vrha. Joža je bio izvrstan, vicevima je zabavljao manje moćne žene i brinuo da im boravak na Medvednici bude ugodan. U Rijeku smo stigli u 20 sati.

Autor teksta i vodič: Igor Kolević

17. travanj 2006.
Podkilavac – Čeka – Hahlići – Obruč – Čunina Glava - Podplaninu

PD Kamenjak

Nakon dugo vremena ( tri godine ) odlučio sam krenuti na Hahliće i posjetiti nadaleko poznatog Davora Šupka. Jedna mala curica pitala je Davora što nije promijenio pomalo smiješno prezime ali Davorić je ponosan na to prezime i nosi ga sa zadovoljstvom od rođenja. Do doma odlučili smo doći stazom preko Čeke. To je za mene tradicionalna i najljepša staza koja vodi do doma. Nisam mogao vjerovati da nisam bio tako dugo na Hahlićima ali me na to podsjetila opustošena, potpuno nestala u vatri divna borova šuma koja se nalazila na početku uspona. Naime tu su šumu zapalili neoprezni mladi ljudi koji su tu roštiljali i vatra im je pobjegla i katastrofalno unakazila brežuljke podno Hahlića. Uspon je bio dobar i brz, tako da smo za 2 sata već došli do doma. Davorić je poslije par lijepih riječi dobrodošlice odmah krenuo na svoj rječnik „ Pizdo ča se nisi javil da ćeš doć, bil bi ti parićal neč za pojist „. A mi smo bili svi sretni da se imamo gdje potrošiti za Uskrsni ponedjeljak. U rančevima smo imali brdo hrane koja je ostala od Uskrsa i koju je trebalo likvidirati. Poslije marendice u podne sa grupom planinara sam odlučio otići do Obruča ( 1375 m ). Uspon je bio ljep i lagan ( jer smo išli bez rančeva ). Na usponu smo nailazili na još prilično visoke snježne zapuhe. Oni su najbolji pokazatelj koliko je snijega bilo ove zime po planinama. Na povratku do doma otišli smo na čuvenu Čuninu glavu. Ispred doma zatekli smo veliki broj planinara, neki su unutra jeli i pili sa Davorom a jedan drugi veći broj je sjedio ispred doma i hvatao prve proljetne zrake sunca. Odjednom se čulo neko brujanje motora. Ostao sam iznenađen kada sam kraj doma vidio đipa. Točno, do sada Vam nisam ništa ispričao o makadamskoj cesti koja od Podkilavca vodi ravno do doma. Na nekoliko mjesta presijeca planinarsku stazu a od Burnjaka vodi po markiranoj planinarskoj stazi sve do ispred doma. Po toj stazi su članovi PD Obruč donijeli materijal za proširenja Hahlića. Cesta ne narušava toliko krajolik ali Hahlići nisu više tihi i mirni. Davorić i ostali članovi Obruča tvrde da će kad završe sa proširenjem doma put zatrpati. Ja u to ne vjerujem jer niti jedan put koji se sagradio nikada se više nije zatrpao ili zatvorio. Kući smo krenuli oko 16 sati i to putem podplaninu kako bi nekim novim članovima pokazali i drugi put do Hahlića. Taj put je dosta monoton i duži od ostalih ali treba sve probati kako bi se znalo. Dolaskom do auta ne bi bilo uredu otići odmah kući a ne navratiti do gostione kod Čočaka i popiti jedno piće. I tako nam je protekao jedan divan Uskrsni ponedjeljak.

Autor teksta i vodič: Igor Kolević

09. travanj 2006.
N.P. Brijuni – Svetište Svete Foške – Jama Baredine – Zvjezdarnica Višnjan

PD Kamenjak

Čovjek ne bi vjerovao kako je vladao veliki interes za izlet pod radnim nazivom Brijuni. Nedjelja petnaest do sedam a Delta je bila puna planinara i drugih izletnika. Međusobno su se razmjenjivali upiti "gdje ćete vi danas, a gdje ćete vi?". Naš autobus je došao točno u 7 sati i brzo smo se svi ukrcali. Pošto smo trebali neke planinare pokupiti po putu, odmah smo krenuli za Istru. Ugodnom i brzom vožnjom po Istarskom ipsilonu u 8,40 smo stigli u Fažanu. Ukrcaj na brodić za otok Veliki Brijun bio je točno u 9 sati a brodić je bio dupkom pun. Osim našeg planinarskog društva tu su se našli i naši prijatelji iz INI-nog planinarskog društva, sa kojim smo odlučili provesti današnji dan. Jako sam se začudio kada sam na brodiću vidio veliki broj golfera koji su se odmah po dolasku na otok sjurili na svoje golf terene.

Mi smo se ukrcali u dva vlakića i krenuli u panoramsko razgledavanje otoka. Vidjeli smo veliki broj lijepih vila, safari park, zaljev Veriga, maslinu iz IV. st. i drvored iz 1905 godine. Poslije male okrjepe u restoranu Školjka razgledali smo prirodoslovni muzej i foto izložbu J.B. Tito na Brijunima. U crkvici Sv. Germana vidjeli smo kopije nekih srdednjevijekovnih fresaka i spomenika pisanih glagoljicom te original crno - bijelog mozaika iz zaljeva Veriga. Meni osobno jako je nedostajao posjet Bizantinskom kastrumu koji je vrlo lijep i interesantan. Vrijeme je na Brijunima proletjelo za čas, tako da smo se na kopno vratili u 13,30 i odmah krenuli za crkvicu Sv. Foške. Tu smo se svi skupa, znači nas stotinjak (dva autobusa) pomolili i svatko je za sebe uživao u prostoru ispunjenom pozitivnim zračenjima. Put nas je dalje vodio do Jame Baredine kraj Nove Vasi, gdje smo stigli u 15,30. Dok je prva grupa (to smo bili mi) sjela za stol i gladna se bacila na maneštricu s domaćim kobasicama. Druga se grupa spustila u jamu sve do dubine od 66 m. Jama Baredine je duboka 132 m i nalazi se petnaestak metara ispod razine mora ali morska voda ne prodire u nju.

Poslije izvrsnog ručka i čašice crnog vina, u blizini Baredina smo pogledali zanimljive tragove stopala i kandži čije su tragove dinosauri ostavili u kamenu. Evo došlo je vrijeme da se i mi spustimo u jamu. Obilazak jame Baredine traje cca 45 minuta. Jama Baredine je vrlo lijepe i bogata špiljskim ukrasima.U jami dominiraju stalaktiti tamnih crvenih i smeđih boja (nastali prolaskom vode kroz zemlju crvenicu) ali ima i snježno bijelih (nastali boljom filtracijom vode). Temperatura u jami je konstantna i kreće se oko 14 stupnjeva, dok je tog dana izvan jame bila temperatura od 17 stupnjeva. Oko ulaza u jamu i ugostiteljskog objekta ima puno zanimljivih stvari, između kojih nalazimo Agro muzej na otvorenom prostoru, koji nam predstavlja razno razne poljoprivredne strojeve. Sunce je još uvijek stajalo prilično visoko a mi smo morali krenuti do obližnjeg Višnjana. Tu nas je čekao naš najveći i najpoznatiji Hrvatski astronom Korado Korlević. U kino dvorani Višnjana jedva je bilo mjesta za nas stotinjak. Svi smo bili oduševljeni jednostavnošću izlaganja Korada, kojom nas je upoznao sa radom zvjezdarnice Višnjan. Naročito je bilo dojmljivo kada nam je rekao da ne zamišljamo astronome kao ljude koji sjede ispod teleskopa i promatraju zvijezde. Današnja tehnologija i znanost su otišle mnogo naprijed. Zvjezdarnica Višnjan je otkrila dva asteroida koji su dobili imena Mali Lošinj i Brač, a otkriveni su pomoću teleskopa koji se nalazi u Španjolskoj a sama su promatranja izvršena kompjutorski iz zvjezdarnice u Višnjanu.

Poslije laganog pješačkog obilaska Višnjana s Koradom smo krenuli do nove zvjezdarnice u izgradnji, koja se nalazi na Tičanu. Vrijeme našeg izleta bližilo se kraju ali smo ipak na putu kući stali u malom selu Žužići. Tu smo kod jednog mještanina, poslije degustacije: crnog i bijelog vina te raznih rakija pokupovali nešto i za kući, kako bi se sjetili ovog lijepog izleta po Istri. Povratak na Deltu bio je u 21,30.

Autor teksta i vodič: Igor Kolević

25. – 26. ožujak 2006.
Kalnik - VARAŽDINSKI I KOPRIVNIČKI PLANINARSKI PUT

PD Kamenjak

Uobičajeno okupljanje u 7 sati na Delti i odlazak do Tifona u Ravnoj Gori. Tu nam se pridružuju članovi PD Bijele stijene iz Mrkoplja sa 9 članova a kasnije dolazi Dr Šukrija iz Ogulina. Tako kompletni ne stajemo do Novog Marofa gdje radimo pauzu za kavicu a tu na se pridružuje Ivana iz Zagreba. Put nas dalje vodi do Podčeva gdje nas čeka Ivan Šoltić i opskrbljuje dnevnicima Varaždinskog pl. puta. I ako smo za martinje već bili na vrhu Čeva ipak odlučujemo da ponovo krenemo na vrh.
Čevo je vrh koji je poznat kao Zagorski Klek i sa Ivanščicom dominira tim krajem.Imali smo vremena pa sam odlučio da vidimo vrh kada je suh i nije blatnjav. Vidici su sada bili puno bolji. Za sat i pol vraćamo se i krećemo do Bele. Kraj ribnjaka penjemo se do starog razrušenog grada Pusta Bela. Taj vrh brzo prolazimo, ovjeravamo dnevnike i vraćamo. Put nas dalje vodi preko pitomih brežuljaka do novog planinarskog doma PD Dugi Vrh. Dom je zatvoren i nije još gotov ali se očekuju ove godine otvorenje. U narednih 15 minuta dolazimo do njihovog legendarnog doma „Vagon“. Tu nas domaćin lijepu ugošćuje i nakon ovjere dnevnika krećemo za Gornju Rijeku gdje nas čeka Stjepan Jambrek –Štef koji nas u crkvi Blažene djevice Marije skupa s župnikom upoznaje sa događanjima i životom u tom kraju. Susret u crkvi s župnikom bio je vrlo dojmljiv, tako da smo na kraju svi skupa zapjevali „ Zdravo djevo kraljice Hrvata „.
Vani se već  spustio mrak i Štef nas je dopratio do doma na Kalniku. Prvi dojam je bio fantastičan, ispred nas su stajale osvijetljene ruševine grada Velikog Kalnika. Brzo smo se smjestili u sobe i krenuli na večeru. Graha sa kobasicama bilo je mnogo tako da smo svi jeli repete, a i štrukle na kraju bile su odlične. Poslije dosta upita kada se u jutro dižemo dali po novom ili po starom vremenu otišli smo na spavanje. Jutarnje ustajanje bilo je u 7 sati a polazak na vrh Kalnika, Vralilac 643 m bio je u 7,30. Do vrha smo došli za 15 minuta odakle se pružao pogled na Ivanščicu i u daljini na Sljeme.
Bilo je to divno, sunčano jutro i povratak nas nekolicine vodio je preko 7. Kalničkih zuba. Za koje sam kasnije čuo da se kaže ako ih ne prođeš kao da i nisi bio na Kalniku. Kalnički zubi su grebenske stijene koje se od Vranilca lagano spuštaju do starog utvrđenog grada Velikog Kalnika. Pošto smo se svi vratili s ranojutarnjeg obilaska, negdje oko 9,30 krećemo za Križevce i dalje do Koprivnice. Tu nas čekaju članovi PD  BILO iz Koprivnice. Na ulasku u grad pridružuje nam se Kušek Ivica – Hans sa svojim društvom i krećemo do njihove pl. kuće Rudi Jurić na visini od 2950 decimetra.
Jedan zanimljivi podatak je taj da se u tom pl.društvu visine mjere u decimetrima kako bi se bolje dočarale nadmorske visine. Pošto smo se malo okrijepili i pokupovali dnevnike autobusom idemo do jedne točke na Bilogori sa koje za 10 minuta dolazimo do najvišeg vrha Koprivničkog puta. Stankov vrh nalazi se na visini od 309 m. Tu nam je palo na pamet da dogovorimo ručak u PRC-u ( Podravkin rekreacioni centar ). Kao što vidite hrana i piće su nam uvijek bili na pameti. Svakako jer čovjek bez jela i pića ne može funkcionirati. Poslije dva do dvaipo sata laganog hoda po blagim brežuljcima Bilogore dolazimo do PRC-a. Tu u podrumu, u ljepo uređenom prostoru nekadašnje kleti jedemo naručeni gulaš. Netko je jeo i štrukle. Generalno mogu reći da se u ovim krajevima ne može loše  jesti.
Siti i zadovoljni sjedamo u autobus gdje sa Zdravkom Gazdekom,  društvenim vodičem, profesorom, planinarom odlazimo u centar Koprivnice, gdje nas upoznaje sa poviješću Koprivnice od nastanka do današnjih dana. Kako treba završiti izlet i druženje negu u Podravkinoj pivnici u centru grada. Pivnica je izuzetno ljepo uređena od ulaznih vrata koja su do jednog komada drveta na kojima je uklesan motiv svakodnevnog života ljudi. Svi su prozori pivnice u vitražu a na sredini prostorije nalaz se veliki kamin koji je nekada uvijek gorio i ugošćavao putnike namjernike. Poslije druženja i ispijene kriglice  pive zahvaljujemo i pozdravljamo domaćina te oko 7 sati krećemo kući gdje dolazimo u 10,30.
O općoj ocijeni izleta ne bih htio ja ništa govoriti neka ocjenu daju sudionici.

Autor teksta i vodič: Igor Kolević

arhiva 2005.