PUTOPISI - ARHIVA 2005.

17. – 18. rujan 2005.
Memorijalni pohod na Učku

PD Kamenjak

Višetjedne pripreme konačno su se privodile kraju. Potraga za vodičima, darivateljem razglasa, animatorom manifestacije, prodavačem na štandu, kuharicom, fažolom i mnoštvom drugih lijepih stvari... Veselili se spavanju u šatorima na beskrajnom zelenilu Učke, i nadali se jer kao i obično, prognoze su bile obeshrabljujuće. Naša žudnja ipak nije urodila tim tračkom žute topline – neki ga još zovu i sunce. No ono što smo dobili bili su sivi kumulusi iz kojih je nepresušno padala kiša. Potoci na asfaltu, velika gusta, zagušujuća magla bili su naša ekipa za doček (ili je to bio samo pokušaj da nas otjeraju iz mirnoće i tišine zelenih strmina).
Bilo kako bilo mi smo se uputili u ostvarivanje cilja dragoj nam tada tmurnoj Učki. Aute smo nakrcali svime potrebnim i nepotrebnim (to je bilo ono u slučaju da se vrijeme popravi što se kasnije pokazalo kao nepotrebne stvari) i nepobjedivo se kotrljali pravcima tišine koju ćemo uskoro uništiti. I tako stigosmo konačno i do tog čuvenog sastajališta ispred bivšeg Ininog odmarališta (koje će očito bez obzira na vlasnike zauvijek ostati pod nazivom Inino odmaralište). Za početak trebali smo pripremiti domaću atmosferu. Zaomolili smo tamošnjeg domara – čuvara, na posudbu igrališta za boće (koje je na naše veliko veselje natkriveno fantastičnim nepropusnim krovom), a nažicali smo i nešto struje sa obećanjem da ćemo to iskoristiti u najbolje svrhe koje će naveseliti i njega (zapravo koga ne bi naveselilo odnosno nasmijalo ono što smo spremali). Brzo smo se primili posla ne bi li zagrijali naše smržnjene ručice i nožice, i začas je sve bilo spremno za sutrašnji veliki dan. U iščekivanju još noćnih posjetitelja (pri tome ne mislim na medvjede i ostale gladane životinje) polako je splašnjavalo oduševljenje da će nas se skupiti više od nas deset koji smo tamo bili i čekali veliku feštu. Od silnog programa koji je stajao u našem oglasnom ormariću na Korzu ništa, sve je ostalo samo na nama. Jedino nam se pridružio barbić koji se očito oduševio tim programom na Korzu pa je odlučio doći bez uzimanja prethodnih dodatnih informacija za one koji žele znati više. A lijepo naši veterani kažu dođite utorkom na sastanak o izletima jer tamo se doznaju vrlo povjerljivo informacije koje očito više ne izlaze iz tih krugova po principu «I shall say this only once». U svakom slučaju nama je bilo drago da je došao jer smo imali fantastičnog kuhara koji je na vlastitu odgovrnost preuzeo funkciju kuhanja, a mogli bismo reći vrlo uspješnu budući nismo imali nikakvih posljedica.
Ostatak ekipe večer je uveličalo fantastičnim muško – ženskim nogometom, koji ne znam kojim je rezultatom završio samo mi je poznato da su neki igrači uspješno bili oboreni i onemogućeni u postizanju golova (prema filmu u(m)dri muški, ili muški igraju prljavo – barem neki ). Sljedeće na repertoaru u jesenskim olimpijskim igrama Učke bile su karaoke iliti tko će više zavijati (tko zna možda da smo i ovaj program izvjesili u ormariću možda bi odziv bio veći). Prvi su sezonu otvorili Leo i Dino sa svima nam poznatom i dragom pjesmicom ja se konja bojim...Sanjin i Leo dalje su se udvarali Marijani njezinom pjesmicom, a nakon toga je uslijedila ženska samoprozvana klapa Učka koja je u početku imala i muškog člana, zatim se sastojala od samog jednog člana i u svom punom sjaju dobila je čak dva člana koja su zabavljala društvo veći dio večeri. Atmosfera je sve više rasla, polako smo dobivali i plesačice, publiku sa strane,publika u samom gledalištu se digla na noge, plesala i dakle bio je to vrhunac večeri. Kao što to obično biva pri pozivu na klopu sve se raspalo, klapa se razbježala i svi su nagrnuli kao u dobra stara vremena kamenog doba u špilji, kao dobar stari homo sapiens mesožder, na fino ispečeno meso (zahvaljujući našem iznenadno i nenadano pridošlom kuharu). Sve bi to bilo fantastično da se netko sjetio kupiti KAPULE!!! i da netko nije narezao te xxxl fete kruha u kojima smo se svi davili i zaljevali ih koječime da ne ostanemo bez zubala pri žvakanju te ekstra sušene tvorevine od brašna i kvasca.
Ali ni to nije sve zahvaljujući našem dugogodišnjem članu, vodiču Fehimu Buševcu i njegovoj ženi Željki (naravno isto Buševac) ostvario se i noćni uspon. Sve zahvale njima kojio su nam naravno to omogućili budući bez njih sigurno ne bi sami tapkali po mraku kao guske u magli. Oko 20 sati započeo je uspon. Činilo se biti će to ugodno putovanje po mračnim puteljcima gdje sve već spava, osim nas. No iznenadnog li preokreta, kao da se izlet pretvorio u dugotrajno putovanje kroz strašnu zemlju Mordor, sa malim putnicima, hobitima sa čeonim lampama (moderna priča ta sa čeonim lampama). Kiša je počela lijevati kao iz kabla, probijati se kroz krošnju i kuckati po glavama naših putnika. Lagano se spuštala magla, nastojeći učiniti avanturu još više uzbudljivom. Ali naši sudionici bili su vedroga duha, puni energije i živo su koračali do svog cilja – Vojaka. I eto već je stigla ponoć kad je uspon završio, kiša je i dalje padala i činilo se previše optimistično spavati na toj hladnoći i vlagi u šatorima na pijesku (pitate se od kuda sad pijesak nisam li skrenula u priču na plaži, e nisam pijesak je na boćalištu što možemo i dokazati uvidom u naše stanje auta). Srećom, naš dragi domar – čuvar koji se toliko oduševio karaoka night –u (da čak nije htio ići ni spavati) ponudio nam je spavanje u što bi Dino rekao depandansu. Ja sam se stalno pitala ma šta mu je taj depandans kad ono obična soba, kao u našem domu u Frbežarima – soba sa skupnim ležajem (mogli bi i mi staviti reklamu za Frbežare – dođite u naš depandans). Tako smo mi zadovoljni što nećemo spavati u bespuću sa divljim životinjama (iako ponekad ni to nije loše kad su neki ljudi divlji od mnogih životinja) umorni i sretni usnuli veseleći se novom danu.
Ujutro ponovo pripreme za nadolazeće planinare, u nadi da će ih doći nešto više nego sinoć. Polako se počela okupljati gomila i točno u deset sati uslijedilo je svečano otvorenje memorijalnog pohoda (ne znam kojeg po redu, ali saznat ću obećajem). Spremna skupina ljudi u kabanicama, gamašama i gojzericama krenula je na vrh. U međuvremenu na sada nam već dobro poznatom boćalištu pripremao se doček. Postavljali su se stolovi, štandovi sa knjižicama HPS – a, miješao se fažol i brusile su se pjesmice za dnevni karaoka show.

I ljudi su polako počeli pristizati, otvorenje karaoka danas je učinila naša draga kuharica Jozefina svima znana kao Fina sa svojom pratnjom, koja je izmamila osmijehe na sve prisutne. Malo pomalo ljudi su se počeli oslobađati srama i karaoke su osvanule u svom punom svjetlu. Pravo veselje nastupilo je kada su nam se pridružile i cure iz Gospića koje su sa takvim žarom pjevale da ih čak ni voditelj nije mogao odvući od mikrofona, iako je njihov autobus satima čekao na njihovu zadnju pjesmu. Kao što je bilo i sinoć, odnosno kao što smo rekli kao što to i inače biva karaoke je prekinula klopa. Sada se naš već civiliziraniji i unaprijeđeniji čovjek (mislim po prehrani ne po ostalome) polakomio za fažolom – omiljenim jelom umornih planinara. Nakon svakog pojedenog tanjura fažola smanjivao se broj ljudi (ne znam da li je to zbog fažola ili im se samo išlo kući) i naša manifestacija bližila se kraju. Pozdravili smo Učkare, Ličane i sve ostale, dragog čuvara, oprostili se sa našom šumom, ludim gljivama i pozdravili bi i gliste ali budući kiša nije prestala nije ih još bilo, i umorni i zadovoljni vratili se kući radosnih lica kako ćemo gledati snimku sa Učke. Dakle diskriminirajući trenuci zabilježeni su video zapisom, želite li ih imati morat ćete se obratiti u tajništvu društva. Ovim putem hvala svima koji su omogućili da se snimi film o memorijalnom usponu na Učku.

Snježnik - 13. veljače 2005.

PD Kamenjak

(Odsjek mladih)

Nakon dugog pauziranja našeg malog društva napokon je došao jedan pravi zimski izlet. Baš nam je to trebalo nakon što smo se kroz sve te blagdane uljeninili i udebljali :). Uvijeti su bili iznimno povoljni, nedjelja ujutro, temperatura lagano iznad nule a dan vedar i lijep naravno nakon kišnog jutra koje nas nije nimalo obeshrabrilo. Dogovor je bio u osam sati na Delti kao i uvijek. Mala skupina vozila koja se poredala uz mrtvi kanal, nas vječitih avanturista bila je spremna za polazak u 8 i 45 nakon što su naše tri nove članice dobrano zakasnile. Iskupit će se cugom radi toga u četvrtak, nadam se :). Zaputil smo se prema Platku spremni na bilo šta. Po putu nam se pridružuio još jedan auto tako da nas je sad bilo 14 dovoljno da napravimo pravu malu invaziju :). Do Platka smo stigli bez problema, cesta očišćena i bez snijega a po putu nam se činilo da ga neće biti ni na našem odredištu. Nakon nekoliko okretanja pod ručnom (jedinstvena prilika) na ledu, parkirali smo aute i obukli gojzerice, skafandere i ostalu opremu i s oduševljenjem krenuli prema vrhu Snježnika. Snijega je bilo dovoljno, po mojoj osobnoj procjeni oko 40-tak i više cm na neugaženim mjestima, a mi smo krenuli po skijaškoj stazi (iako je bilo upozorenje o zabrani hodanja, ali kuda drugdje kad je to jedini put :) ?) kojom se još nekako moglo hodati po zaleđenoj površini bez propadanja, barem oni lakši iz ekipice. Vesela atmosfera vladala je od početka, a svi su s oduševljenjem promatrali šumu koja spava zimski san ispod bijelog pahuljastog tepiha. Ubrzo su počele i zimske radosti, pravljenje anđala, grudanje, bacanje u mekani snijeg, grupno slikanje, zezancija.... tako da nam se put nije ni činio tako dug iako smo do vrha hodali oko 2 sata.Svako malo smo tu i tamo stali, pojeli koji kolačič, osvrnuli se oko sebe,popili gutljaj rakijice da nas ugrije iako su neki bili i u kratkim rukavima a sunce nas je milovalo svojim zrakama kroz gole krošnje zimzelenice. Na jednm dijelu ekipica se razdvojila i pola ih je krenulo prečicom kroz neugaženi snijeg.Našli smo se ubrzo i nastavili dalje. Odabrali smo put kroz Grlo a ubrzo nas je dostigla prava mala vojska alpinista iz RAK-a koji su išli na zimski tečaj. Hvala im na ugaženoj stazi :). Čim smo ugledali vrh dobili smo dodatnu motivaciju i pojurili smo punom brzinom :). Prošli smo grlo, stali da se odmorimo i još nas je čekao najzahtjevniji i najstrmiji dio puta,do doma. Jeste li ikad imali priliku vidjeti male pingvine kako kližu na trbuhu ,e pa da ste bili s nama vidjeli bi ste jednog velikog :). Do doma smo stigli mokri, umorni gladni i znojni ali isplatilo se! Cijeli dom okovan ledom,stijene,koje su izgledale veličanstveno u kristalnom ruhu, pogled koji je sezao sve do mora i okolnih vrhova, bistro plavo nebo, sunce koje se reflektira od bijelog pokrivača, tišina vjetra koji je klizao po obroncima i mala ekipica u domu sa nogama koje su se isparavale na hladnoći :), koja je «by the way» pala na nulu. Popapali smo koji sendvič i popeli se na sam vrh Snjeznika, slikali se upijali svu tu ljepotu te gledali nadolazeću maglu koja s hvala Bogu nije spustila. Sa vrha pa do doma, u kojem nas je čekao čaj zahvaljujući našem predsjedniku Dinu, smo se odlučili spustiti na guzama i sve smo dokumentirali :). Bio bi i red da nabrojim ekipicu pa eto: Dino, Sanjin,Lara, Igor,Alen,Sandra, Marina, Marijan, Zlatko, Darijana, Jasna, Marijana, Vjekoslava i moja malenkost Predrag. Ostali smo još neko vrijeme u domu, družili se, vidjeli par ljudi koji su došli gore samostalno a onda je slijedio zabavan dio. Silazak dolje koji smo naravno večim dijelom prošli spuštanjem i u tom smo uživali. Zlatko,Marijan,Alen,Sandra i ja smo se požurili i dočekali ostatak ekipe u zasjedi ali nije bila baš uspješna zbog mnoštva grana. Odlučili smo skrenuti na široku skijašku stazu i iskušati sreću spuštajući se na kabanicama (neki čak i više puta:) ). Nakon toga pješice smo krenuli do auta i onda svi zajedno u dom Sušak na topli čaj i ugodno druženje te razgovor o predivnom izletu kojeg ćemo još dugo pamtiti... Nadam se da je svima bilo ugodno kao i meni . Do drugog izleta i putopisa pozdrav...

Autor teksta : Predrag Čapalija.

Ostatak slika mozete pogledati na stranici foto galerija.

Klek - 13. i 14. studeni 2004.

PD Kamenjaka odsjek mladih

U subotu 13. studenog u 8.00 na Delti se okupilo oko dvadestak članova Odsijeka mladih PD Kamenjak te smo se s pet automobila uputili put Kleka. Zaustavljanje prije konačnog cilja je uslijedilo ubrzo – već na benziskoj pumpi na Čavlima odakle se put nastavio nesmetano. Zapravo, zadnju etapu smo prepješačili, jer ipak smo planinari. Tako se u mjestu Bjelsko podno Kleka desio potpuni preokret. Toplinu automobila zamjenili smo toplom odjećom i obućom, ruksacima te kojekakvim pomagalima (štapovi, dereze, gamaše) koje smo ili smatrali potrebnim ili smatrali da nas je lijepo vidjeti u njima. Ubrzo smo promijenili mišljenje o utopljavanju zbog uspona od oko 30 stupnjeva i poprilično toplog vremena. Puhao je blag i skoro neprimjetan vjetar koji je otresao kapljice sa stabala te stvarao privid kiše. Staza je bila strma a zbog mokrog lišća i poprilično sklizava. Putem nas je pratila i gusta magla tako da se niti pogled na Ogulin niti Klek a nije nazirao zbog čega se planina činila još mističnijom. Nakon 1 sata pješačenja došli smo do doma (1000 m) smještenog na hrptu Kleka, pod njegovom vršnom stijenom. Dom je otvoren vikendom i odlično opskrbljen. Jedna spavaonica je nedavno preuređena i opremljena novim krevetim i madracima te čistim plahtama, jastučnicama i dekama a ima i grijanje. U domu su nas kao i uvijek toplo primili a nakon što smo odložili stvari i predahnuli uslijedio je uspon na vrh. Put do vrha traje oko 35 minuta i zanimljiviji je od staze koja vodi kroz bukovu šumu do doma. Staza od doma kreće uzbrdo podnožjem stijene u kojoj se nalazi i manja spilja. Slijedi uspon stepenicama iznad kojih se nalazi odvojak za Klečice (dva manja kuka zbog kojih se Klek iz daljine čini kao usnuli div). Teži dio staze čini kratki uspon po stijeni potpomognut sajlom. Mi se nismo dali omesti te smo hrabro krenuli naprijed unatoč mramornim pločama koje čuvaju sjećanja na poginule planinare i alpiniste. U blizini vrha nalazi se pomoćno sletište za helikoptere ispod kojeg je i bunker a na samom vrhu je repetitor. Klek (1181m) je vrh s izraženom kamenitom glavom s kojeg se pruža pogled na sve strane ali zbog guste magle mi smo jedva vidjeli jedni druge.

Nakon kraćeg zadržavanja na vrhu radi fotografiranja (ne panorame nego repetitora) vratili smo se u dom gdje nas je dočekao izvrstan vinski gulaš. U planinarskom duhu nastavili smo se gostiti jelom i pićem još dugo u noć a niti pjesme i društvene igre nisu izostale. Kako bi nam bilo lakše na povratku nositi ruksake ipak je trebalo pojesti i popiti sve što se i donijelo! Tokom noći klečke su vještice zazvale buru koja je donijela snijeg i rastjerala maglu te je svanulo bistro i hladno zimsko jutro. Nakon buđenja odlučili smo se još jedanput uputiti na vrh kako bi iskoristili vedar dan i pogled koji Klek nudi. A pogled se otvarao od Ogulina i jezera Sabljaci preko Bjelolasice, Risnjaka i Snježnika pa sve do Karavanki i Triglava!

Nakon povratka u dom slijedilo je pakiranje i povratak u Bjelsko. Na trećoj etapi puta nalazio se Zavičajni muzej s alpinističkom zbirkom u Oguliskoj utvrdi. Tu nas je dočekao ljubazni kustos te nas proveo kroz začetke hrvatskog planinastva i alpinizma, povijest i običaje oguliskog kraja. Saznali smo tako da je upravo pod ovom mitskom planinom Ivana Brlić-Mažuranić našla inspiraciju za svoje domaće, bjesove, divove, vile zatočnice i vještice. U neposrednoj blizini muzeja nalazi se i Džulin ponor koji čini najveći kompleks spilja u Hrvatskoj, čak 17 000 m.

Nakon pogleda na ponor sjeli smo u automobile i uputili se kući. Na putu smo se zaustavili kod Bukove spilje prije Fužina kako bi i nju razgledali te svratili u Fužine na poznate palačinke s orasima i šlagom.

Marijan Kodelja

Zeleni Vir - Vražji prolaz

PD Kamenjaka odsjeka mladih

Dana 09.Svibnja 2004.,Nedelja,organizirano je u odsjeku mladih posjet Zelenom viru i vražjem prolazu,te druženje u izletničkom parku «Golubinjak»

Izletu je prisustvovalo 10 sudionika:

1. Verdan Grubelić
2. Dino Lenaz
3. Marijana Kelentrić
4. Kristina Ribarić
5. Predrag Čapalija
6. Jelena Vilajtović
7. Sanjin Mavrinac
8. Marija Mažar
9. Nataša Fugošić
10. Kaveh Talebi

Vodiči puta bili su:Verdan Grubelić i Dino Lenaz

Društvo se okupilo u 8:00h ispred Delte.Oko 10:00h stiglo se do izletničkog doma Zeleni Vir od kuda se put račvao u dvije strane.Prije samog polaska bili smo zaustavljeni zbog obaveze plaćanja ulaznice (Prvi glas,a nisu nam dali ni popust na grupu)

Početak pohoda bio je prema zelenom viru ,uputili smo se preko mostića diveči se slapovima i hidroelektrani zanimljivog imena – «Munjara».Po nešto blatnjavom terenu za nešto više od pola sata došli smo pred veličanstveni spiljski portal koji je naravno oduševio sve nas – Zeleni vir .Taj trideset metarski spiljski otvor izmamio je iz torbica fotoaparate ,te naš prvi skupni Photo session.Ne želivši propustiti prolazak kroz slap (bar se nama tako činilo po količini vode na našim jaknama),ušli smo u spilju i nastavili se diviti prirodnim ljepotama i malom akumulaciskom jezeru.Ali, priroda je još čekala,te smo se nakon još nekoliko zajedničkih fotografija uputilji put vražjeg prolaza.

Vrijeme je bilo predivo ,kao naručeno,sunce nas je grijalo,poskidali smo jakne ,stavili sunčane naočale,oboružali se fotoaparatima u rukama i krenuli.Snažan zvuk slapova ometao nas je u razgovoru,ali ionako nismo imali baš puno mogučnosti za priču budući smo morali dosta paziti na skliski teren i držati se u «vlakiću» prilikom prolaska preko mostića (Valjda su neki patuljci nauljili,pa smo imali dosta teškoća).Sretno smo stigli do Muževe hiše (iako neki u tenisicama i nebi baš to potvrdili,zbog promjene boje,a i određene količine blata na njima),upalili smo svoje lampice i optimistično krenuli u speleološko istraživanje.Nažalost,bilo je previše vode (što je veselilo one sa tenisicama jer su ih oprali),Mi previše suhi (barem većina)da bi ostvarili svoj avanturistički duh i nismo uspjeli vidjeti i drugu dvoranu,već smo bili prisiljeni završiti speleološki dio izleta i vratiti se na svjetlost dana.

Naša sljedeća etapa bila je «Gulubinjak» i radosno krenuli u otkrivanje kulinarskih sposobnosti.Ipak,izlet ne bi bio dovoljno zanimljiv kada bi sve išlo po planu .Kada smo zapalili logorsku varticu počela je padati kiša ,na sreću mi smo bili uporniji,kiša je posustala, a mi smo uspješno završili svoj ručak i napunili trbuhe .Nakon toga odlučili smo obići i «Golubinjak»,prošli smo kroz Paklena vrata,uvlačeći se kroz Golubinju spilju i grudali se u Ledenoj špilji kao još jedinom mjestu gdje je ostao snjeg.

Izlet se približavao kraju ,kao pravi ljubitelji prirode pokupili smo sve ostatke hrane (usput nahranili i obližnje životinje) i krenuli kući puni dojmova i misli o našem ponovnom druženju na nekom novom izletu.

Planinarski pohod na Klek iliti ispitivanje koliko imamo sreće

PD Kamenjaka odsjeka mladih

Već dugo planirani izlet PD Kamenjak odsjeka mladih konačno je došao na red. Kao što to obično biva nakon sveopćeg oduševljenja za odabranim izletom većina ih je otpala,a od cijelog društva krenulo je svega nas troje: Nataša,Marijana i ja Dino. Datum je bio 17.01.2004., prognoza poprilično loša (subota: najavljena kiša i jako jugo, a nedelja sniježna),ali nada umire zadnja, mi smo i dalje vjerovali da živimo u nekom davnom vremenu kada su meteorolozi obično griješili i od sunca vidjeli snijeg.

Tako smo mi veseli i sretni krenuli put Klek oko 8 ujutro. Iako je već u Rijeci padala kiša mi smo i dalje očekivali neku novu vremensku zonu u Gorskom kotaru i u njoj sunce (ili bar bez kiše). Ali ispalo je ipak da su meteorolozi u pravu i da im nije bio cilj odvući nas od izleta (kao da su nekim čudom znali da mi idemo na izlet) nego nas je ipak dočekala kiša. No ipak tračak nade dala je prekrasna duga i pomislili sno da je i ona nešto kao glista poslije kiše (budući je na trenutak prestala padati), ali ispostavilo se i to kao lažna nada. Po dolasku u Ogulin htjeli smo posjetiti muzej,zadovoljni izvukli svoje planinarske dnevnike i opasno se nabrusili na pečatiranje, no i tu su naše nade bile uništene budući smo naišli na zatvorena vrata.OK počelo je opasno puhati i padati,i zaista je netko trebao nagraditi naš trud pa smo to odlučili učiniti sami - uputili se prema pekari, kupili kruh i pojeli masne bureke. Ajde makar je doručak bio zadovoljavajući. Nastavili smo naše putovanje prema Bjelskom (put iz Ogulina ipak bi bio previše, uostalom imamo bonus budući smo jedini krenuli po kiši od cijele ekipe) uparkirali smo se ispred neke kućice (valjda ne nekome na štetu) i spremali se krenuti put dalje. Bilo je već oko 11 sati (doručak je bio obilan pa je potrajao) kada smo krenuli prema domu. Kiša je neumorno padala, a kako bi doživljaj bio potpuniji puhalo je orkansko jugo tako da unatoč kabanicama koje smo imali, noge su nam bile potpuno mokre (sva sreća da smo ponijeli kišobrane koje nismo mogli otvoriti), a kiša koja se slijevala sa hlača lagano se cjedila u cipele (koji gušt). Ali nismo se dali, ništa nas nije moglo omesti u nakani da se popnemo. Padalo je kao iz kabla,već smo bili do kože mokri, na leđima ful oprema od kojih 15-ak kg plus jugo koje nas je nosilo u stranu tako da smo morali još dodatnu silu upotrijebiti za odrzavanje na putu i mislili smo to je to samo izdrzi i gore smo. Ali našoj sreći nikad kraja - kad smo bili udaljeni jedno petnaestak minuta od doma vidjeli smo lijepe komade ocjepanih drva (tko zna zašto tu stoje?!). OK «netko» je zelio stvarno ispitati granice naše izdržljivosti, pokupili smo ta drva (samo iz straha da se nećemo imati s čime grijati) mokra i blatna od zemlje jer ionako više nije bilo važno (već negdje u podnožju smo se prestali brinuti za fizički izgled), mokriji od ovoga nismo mogli biti. Cijelim putem držala nas je samo neka ideja o dragom domaru koji će se razveseliti našem dolasku i dočekati nas sa ugrijanom pećicom i toplim čajem. Konačno, bar jedna naša želja bila je ispunjena. Čudo se dogodilo!!! Bio je tamo,drag i simpatičan domar, zaista nam se naveselio i zaista nas je dočekao sa upaljenom peći i toplim čajem. Naš izlet konačno je počeo dobivati izgled kakav smo zamišljali. Vidjevši nas onako simpatično prljave, kaže on nama: «A vidim da se padalo!!!» Ali ipak smo prošli test izdržljivosti jer nije se padalo bilo je to od onih drvca kojih je by the way bila gomila ispred doma (uzalud vam trud svirači).

Nakon što smo skinuli svu mokru robu posegnuli smo za u ruksacima. Jupi suha roba!!! Ha,ha koji vic. Neki su imali suhu robu do polovice rusaka,a nekima je (unatoč vrećicama) roba bila komplet mokra (Marijana za ubuduće trebat će ti vodonepropusan ruksak,a ne vrećice). Jadan domar izvukao je neki alpinistički špag i provukao ga po cijelom domu tako da je za nekoliko trenutaka dobio ugođaj prave sušione (hvala bogu na alpinističkim špagovima). Dom je bio pravo oduševljenje za nas (iako neki nisu prvi puta bili) i uz toliku silnu kišu odlučili smo napraviti preokret plana i odgoditi uspon do vrha za ujutro (u nadi da će meteorolozi i za drugi dan biti u pravu) i planinariti po snijegu. U domu smo se osjećali kao kod kuće, a domar nam je obećao super feštu kao vatreno krštenje za naš prvi dolazak (barem nekih).Sve u svemu super smo se zabavljali: pili, jeli (možda smo ipak malo premalo hrane ponijeli ili nas je jako izgladnjela kiša), kartali i omamljeni od umora i kiše pričali gluposti (ili je bilo što si u čaj stavila). Oko 5 sati po kiši dobili smo društvo (naprosto nevjerojatno da ima još takvih «manijaka» kao što smo mi) jedan bračni par. Noć je polako padala i lagano smo se brusili na susret sa klečkim vješticama. Od nervoze sve smo više jeli i nismo znali da li da se bojimo ili su to ipak vještice koje čuvaju planinare (ili makar ovakve luđake kao što smo mi). Došao je i jedan planinar sa rakijicom, ali mi smo htjeli ostati trijezni u susretu sa vješticom (tko zna možda su bili saveznici). U iščekivanju odlučili smo se za televizijski program. U 8 sati počeo je James Bond i tako smo se svi zaljepili za TV i puni dozivljaja sa puta prema gore lagano smo se poistovjetili sa nekim scenama. U jeku akcije Marijana je skužila da je dom opskrbljen planinarskim dnevnicima (kojeg ona nije imala) i odlučila je prekinuti raj našeg domara i toplo se preporučila za kupnju dnevnika. Tu smo se ubacili i ja i Nataša i tako ukrali jadnom domaru glavni dio filma u onome a koliko ti je ovo,a koliko ti je ono. Ma ne znam da li da kupim vješticu ili metlu (metla je ipak bio pravi odabir – ako zapadne snijega imamo prijevozno sredtsvo). Nakon filma polako smo krenuli na spavanje (budući više nije bilo ničega za jesti) i tako se uputili prema novoj sobi sa novim krevetima i jogijima. Svjetlili smo lampicom ne bi li našli bračni par koji je već spavao i vjerojatno smo im zabljesnuli u oči ali nismo ih ni primjetili (dobro su prošli nismo legli na njih).Odlučno smo upalili svjetlo u sobi i tek tada zatekli bračni par kako spava (valjda ih ipak nismo probudili). Produzili smo prema manje novoj sobi.

U nedelju oko 8 otvorili smo oči i vani zatekli promjenu baš onakvu kakvu su najavili – snijeg. Brzo smo se spremili i oduševljeni krenuli prema vrhu, snijeg je ipak bio ono što smo htjeli. Klipsali smo prema gore a snijeg je padao i padao. Put se uopće nije činio tako loš sve do pred vrh kada smo naišli na simpatične žice pričvršćene uz kamenje (neki ih zovu i sajle za penjanje). Bilo je malo straha kako ćemo se popeti (a kasnije spustiti), ali ipak smo mi neustrašiva ekipa (kad nas nisu uspjeli prestrašiti bar smo mi tako mislili sa vješticama koje su očito tu noć spavale, i ovo ćemo preživjeti). Uz manje i veće napore došli smo na vrh, uslikali se i krenuli dolje (budući smo već vidjeli pingvine)i već nako 5 minuta hoda više nismo vidjeli tragove u snijegu. Srećom panike nije bilo,a imali smo i GPS, i ubrzo smo našli put i sišli do manje zametenog dijela.

Ubrzo smo se vratili u dom oprostili sa domarom pokupili svoje stvari i krenuli put Bjelskog. Na dolje bilo je nešto brže, iako je naš put usporavao povremeni pad svakog člana ekipe. Uskoro ugledali smo jedan veliki bijeli zapuh ispod kojeg je bio auto,otrpali smo auto upalili ga i pomalo pospremili stvari u njega, presvukli se i krenuli prema Ogulinu (i dalje nismo odustali od našeg muzeja). Tako smo pokupili gospodina – muzej (broj smo dobili preko veze od našeg dragog domara) ispred njegove kuće i otpeljali se na razgledavanje muzeja. Muzej nas je oduševio iako bi savjetovali da upale one peći iz zatvorskih ćelija i posebno nas je dojmila alpinistička zbirka koja je poprilično bujna (naši ljudi na Himalaji kako super).

Snijega je na cesti bilo sve više i odlučili smo preko Gomirja nazad. Našem zimskom veselju nije bilo kraja, on je tek počinjao.ubrzo smo stali na uzbrdici i oduševljeno započeli guranje auta. Da ironija bude veća za nama je trčalo neko malo pseto i rugalo nam se (bar nam se tako činilo) – a gdje su vam lanci. Nije bilo druge nego stavljati lance usred te mećave. Naročito me oduševilo kad sam izašao iz auta tako je zabljesnulo i počelo grmiti – super a ja sa željeznim lancima u ruci!!!I još me i psić htio ugristi za guzicu - valjda mu nisam bio simpatičan!.

Nastavili smo autoputom prema Rijeci u nadi da će cesta na autoputu biti dobra, međutim iznenađenjima nikad kraja. Cesta je bila podjednako grozna tako da smo do Delnica vozili sa lancima. Putem nam se misteriozno počela paliti lampica od pojasa, a bili smo vezani, kad smo stali u tunelu da skinemo lance prvo se zaledila zakačka koju je trebalo otkačiti, onda na drugom kotaču se zapetljala sajla a kad smo sve to rješili i spremili lance i spremali se krenuti dalje auto nije više palio «Ispraznio se akumolator». Grozno!! I tako smo u tunelu palili auto a kako drugačije nego na guranje (ovaj put bez psića). Nastavili smo put prema Rijeci u strahu da ćemo stati svake sekunde ali na svu sreću sretno smo stigli doma. Sve u svemu izlet se pokazao kao prava avantura (kao da smo bili na Himalajima) i stvarno nam je drago da unatoč lošim prognozama nismo odustali od izleta.Valjda će se drugi put i ostali pridružiti čudnovatim zgodama neustrašive družine mladih kamenjakovca.

Autor teksta : Dino

arhiva 2006.